Kada dete istrči na teren, često mislimo da uči da igra fudbal, košarku, tenis ili odbojku. A zapravo uči mnogo važnije stvari. Uči kako da izgubi. Kako da pobedi. Kako da sačeka svoj red. Kako da sarađuje. Kako da veruje sebi kada pogreši. Kako da pokuša ponovo.
Možda je upravo zato sport jedna od najboljih priprema za život.
Na terenu dete uči kako da se nosi sa neuspehom. Rezultat nije uvek onakav kakav je priželjkivalo, ali to nije razlog da odustane. Uči da čestita boljem bez zavisti i da pobedi bez gordosti. Uči da organizuje svoje vreme, vodi računa o svojim obavezama, preuzima odgovornost za sebe i svoj tim. Stvara prijateljstva, razvija samopouzdanje, jača telo, ali i karakter.
Na kraju krajeva, i kada odrastemo, rekreacija, igra i druženje sa prijateljima ili kolegama ostaju važan deo života. Retko ko će živeti od sporta, ali ćemo gotovo svi celog života živeti od onoga što smo kroz sport naučili.
Upravo zato je paradoks našeg vremena što smo, želeći deci najbolje, sport često pretvorili u nešto sasvim drugo.
Previše smo izjednačili ciljeve profesionalnog i rekreativnog sporta. Prerano govorimo o rezultatima, talentu i selekciji. Upoređujemo decu, očekujemo pobede, analiziramo svaki njihov potez i uključujemo se u ono što bi trebalo da bude njihova odgovornost. Tako, sasvim nesvesno, razvijamo strah od greške, osećaj da nikada nisu dovoljno dobra i sumnju u njihove potencijale.
A sport bi trebalo da radi upravo suprotno.
Posebno kada znamo koliko razvoj deteta zavisi od strpljenja odraslih. Rana specijalizacija, pretreniranost, zanemarivanje školskih obaveza, nepoštovanje razvojnih faza i poređenje dece koja se, iako u istoj generaciji, razlikuju gotovo godinu dana po uzrastu, često dovode do toga da mnoga deca odustanu od sporta mnogo pre nego što su dobila priliku da ga zavole.
“Nemojmo decu prerano uvoditi u svet pritiska, očekivanja i procenjivanja sa kojim se ni mi odrasli ne nosimo uvek lako.”
Deca ne odustaju od sporta zato što ne vole da se kreću. Mnoga odustanu zato što više ne vole osećaj koji imaju dok se njime bave.
Sport koji je zdrav za svako dete nije onaj koji od sedmogodišnjaka pokušava da napravi profesionalca. To je sport koji je strpljiv. Zabavan. U kome je dozvoljeno pogrešiti. U kome se svakoga dana trudimo da budemo malo bolji nego juče. U kome je najveća pobeda ona nad sopstvenim strahovima, lenjošću i odustajanjem.
Kada razmišljamo o tome kako deca biraju sport, možda je važnije pitanje zbog čega ga napuštaju. Odgovor često ne treba tražiti u njima, već u nama odraslima.

“Neka deca ne biraju sport prema tome šta drugi očekuju od njih, već prema tome gde se osećaju slobodno, prihvaćeno i radosno. Jer igra ne pita ko si, koliko si brz, da li si dečak ili devojčica i hoćeš li jednog dana osvojiti medalju. Ona samo želi da se igra.”
Setite se svojih najlepših sportskih uspomena. Da li su to medalje ili ljudi? Da li pamtite rezultat ili osmeh? Da li pamtite pehar ili prijateljstvo koje traje decenijama?
Većina nas neće pamtiti semafor. Pamtićemo loptu koja je ostajala napolju do mraka, kolena puna ogrebotina, zagrljaje posle pobede i utehu posle poraza. Pamtićemo kako smo rasli.
Zato nemojmo decu prerano uvoditi u svet pritiska, očekivanja i procenjivanja sa kojim se ni mi odrasli ne nosimo uvek lako. Izložimo ih bezuslovnoj ljubavi, zagrljajima, podršci i radosti koju igra donosi. Neka teren bude mesto na kome se ne meri njihova vrednost, već raste njihovo samopouzdanje.
Jer možda neće svako dete postati vrhunski sportista. Ali svako dete zaslužuje da odraste uz osećaj da je bilo dovoljno dobro da se igra.
A ako mu to omogućimo, možda će jednog dana njegova najveća pobeda biti nešto mnogo vrednije od medalje – da i kao odrastao čovek poželi da uzme loptu, okupi prijatelje ili kolege i igra, ne zato što mora da pobedi, već zato što zna koliko život postaje lepši kada u njemu ostane mesta za igru.
Autor teksta Snežana Golić, sportski pedagog

