Sebe oduvek smatram veoma jakom osobom. A život mi je nekako uvek bio čudno težak. Neverovatne stvari dešavale su se uvek meni. Za nevericu. Za film…
Ipak, svaka, čak i jaka osoba ima svoje granice, kada nam naše krhko telo pokaže da ne možemo da podnesemo baš sve. Da nemamo stomak za to. Tada se stvorila ta moja aždaja.
Nažalost, imala sam tu nesreću da se razbolim od bolesti od koje neki umiru. Bila sam i ja tu negde blizu. U nekom trenutku sam se setila da sam jaka i izborila se sa tim. Ponosna sam na sebe zbog toga. Međutim, ono što je za sobom stvorila ta moja bolest, ostavilo je prostora da se uvek ona ponovo pokrene…
Živimo. Radimo. Jedemo. Spavamo. Radimo. I tako u krug, svakoga dana. U međuvremenu nam se dešava život. Nekad dobar prema nama. Nekada loš. I to je normalno. Svako se nosi sa svojim životom kako ume. Nekada nam se dese nepravde ogromnih razmera. Preživimo i to, stojički, na nogama. Al negde iza ćoška naše krhko telo onda kada sve prođe, počne da preživljava sve i umesto da ostanemo na nogama, desi se da padnemo.
Tada kada sve prođe, dešavalo mi se da zaglavim u bolnicu, na infuzijama, počnem da gubim snagu, kilažu, volju… Ne mogu sama da stojim, nemam snage da hodam, …. totalni kolaps organizma se desi. Tako izgleda ta moja aždaja. Tako je izgledala kada sam bila devojka, tako i nakon što sam dobila dete.
Bilo je dosta situacija kada sam poklekla. A smatram se jakom. Bilo je dosta situacija kada sam tako pala u krevet i tada prestala da radim, prestala da živim, prestala da brinem o detetu. Isuviše fizički iscrpljena da bih mogla bilo šta. Isuviše loše da bih mogla sebi da pomognem, a kamoli da se igram sa svojim detetom.