Biti roditelj, prije svega, znači živjeti i djelati odgovorno i sa pažnjom, pripremati mlado i nezrelo biće za život u ovom svijetu, učiti ga školi života – toj nauci težoj od svih drugih. Roditelj nije roditelj ako nije i rukovoditelj, tj. ako nije onaj ko vodi, usmjerava, svjedoči i životom i riječju koja je živa i djelotvorna samo kada je potvrđena djelom. Veliki svetogorski duhovnik, starac Pajsije, govorio je da svetost roditelja čuva djecu, i zaista, dobar primjer vrijedi više od stotine izgovorenih riječi.
No, dati dobar primjer može samo onaj ko zna šta je dobro. A vrijeme u kome živimo i koje je u prvi plan izbacilo vrijednosti koje nekada to uopšte nisu bile (samoljubivost, vlastoljubivost, srebroljubivost, ravnodušnost, nepovjerljivost) ostavljaju sve manje prostora za dobre primjere. Svodeći svoj život na usko materijalne okvire i prihvatajući ideju-vodilju savremenog potrošačkog društva koja kaže: vrijednost stvari je u njihovoj upotrebnoj moći, roditelji su i sami izgubili svijest o pravim vrijednostima.
Pročitajte i: Starac Pajsije: Nerazumna ljubav čini decu nesposobnom
O pravdoljubivosti, hrabrosti, poslušnosti, istinoljubivosti – sve se manje govori a još manje se u skladu sa njima živi: imperativ roditelja postalo je očuvanje fizičkog zdravlja djeteta, zadovoljavanje njegovih želja i prohtjeva, i težnja da mu se omogući što lagodniji život u izobilju.
Za svoju posljedicu ovaj vladajući trend ima izraženu ravnodušnost djece i loš karakter. Zavladao je duh mlakosti i neodlučnosti, duh pogubne lijenosti, koji neminovno vodi u svjesno odustajanje od svega što iziskuje i najmanji napor. Sve je rjeđe naći i sve teže u djeci probuditi revnost, usrđe, požrtvovanost u odnosu na ljude i svijet oko sebe, a samim tim i ljubav. A sve češća i prisutnija nego ikada je dosada, koja porađa mnoge zle naklonosti duha.