Biti roditelj znači pripremati mlado i nezrelo biće za život

Sve je postalo manje-više dostupno, i zato u djeci zamire ona sveta žudnja, onaj bogomdani damar koji budi iz letargije i pokreće ka boljem, višem i daljem

Jirži Borski

I tako prvobitno dobra i prirodna namjera roditelja – želja da se dijete zaštiti, sačuva od patnje, stradanja i odricanja kroz koje su oni sami možda morali proći – izgubivši svoju mjeru, kroz nerazumnu i neodmjerenu brigu, postaje “medvjeđa usluga”. Ona od djeteta pravi biće nesposobno, i još više nezainteresovano, da se suoči sa sopstvenim životom i svijetom oko sebe. Dobijajući “svijet na dlanu”, dijete nema prilike da sazna njegovu pravu vrijednost koja se spoznaje samo kroz traganje, odricanje i žarko iščekivanje plodova svoga truda.

Sve je postalo manje-više dostupno, i zato u djeci zamire ona sveta žudnja, onaj bogomdani damar koji budi iz letargije i pokreće ka boljem, višem i daljem. Nedostaje izgrađivalački mentalitet koji je za naš život nasušna potreba. Otuda je sve češća slika u našim domovima i školama da, na primjer, promaja sa treskom otvara i zatvara prozore, a djeca ili mirno gledaju kako se stakla lome, ili prolaze kao da se ništa ne događa, ili nastavljaju da zure u prazno a sve sa jednom istom mišlju: “Neko će ih već zatvoriti, a taj neko ne moram biti ja!”

Pročitajte i: Др Светомир Бојанин: Идолатрија деце или пад родитељства

Po svemu sudeći, i sami roditelji se sve više udaljavaju od onoga što je suština roditeljstva – od odgovorne ljubavi i pažnje koje čine da roditelj za dijete postaje autoritet koji se poštuje i voli, a dijete za roditelja slobodno biće, čija se ličnost uvažava i razumije. Ova ljubav uvijek je spremna na žrtvu, i nipošto ne smije biti posesivna i nasilna. Roditelji svoju ljubav, koja nije prosto i neotuđivo data njima, većzadata na dalje izgrađivanje, ne bi smjeli ničim uslovljavati, niti za nju očekivati zahvalnost. Jer tada ljubav ne bi bila slobodna, a ljubav bez slobode i nije ljubav.

Dječije duše vape za slobodom. Međutim, ovu slobodu treba uobličiti i uravnotežiti odgovornošću, da ne bi prerasla u raskalašnost i sve one negativne vidove preslobodnog ponašanja kojima smo svakodnevno okruženi i na ulici, i u školi, i na televiziji. Takvu slobodu, odgovornu, pažljivu, brižnu, ali ne sa brigom koja porobljava, djeca traže u svojoj najbližoj okolini. Ako je ne budu osjetili kod roditelja, posegnuće za idolima i ideologijama ovog svijeta, koje im pod plaštom slobode proturaju mnoštvo šarenih laža, često opasnih po život. Ne samo slobode da se dovodi nešto ili neko u pitanje, odbija, kritikuje, već i slobode od sebe i svoga; slobode da se bude inspirisan, slobode da se potraže i nađu istina i smisao života, slobode koja je drugo ime za ljubav.

Episkop zahumsko-hercegovački Grigorije

Izvor: Zelena učionica

Prethodna strana 1 2

Podeli tekst: