U našim školama se deca susreću sa mnoštvom strahova koji imaju izvor u previsokim očekivanjima roditelja, učitelja i nastavnika
NOVI SAD – U našim školama se deca susreću sa mnoštvom strahova koji imaju izvor u previsokim očekivanjima roditelja, učitelja i nastavnika, u vršnjačkom nasilju, u odnosima sa autoritetima, u zahtevima koje društvo u celini postavlja pred dete… Ta lista je podugačka. U ovom tekstu će biti akcenat na jednom specifičnom, ali veoma čestom i među decom raširenom strahu.
“Dolazim u školu. Srce mi lupa kao ludo i znoj me obliva. Penjući se uz stepenice do naše učionice iz meni nepoznatog razloga u sebi ponavljam kako ne znam ništa i kako će mi se svi smejati ako pogrešim. Misliće da sam glup. Osramotiću se opet.”
Ovako priča jedan dvanaestogodišnjak o tome kako se oseća i o čemu razmišlja dok se približava kabinetu za istoriju u kom upravo treba da se održi čas usmene provere. On ima strah od odgovaranja pred odeljenjem. Veliki broj dece različitih uzrasta ispoljava strah u situacijama javnog odgovaranja i usmenog ocenjivanja. Strah se ponekad manifestuje na svim časovima, a ponekad se vezuje samo za pojedine predmete. U najvećem broju slučajeva ima tri komponente. Prva podrazumeva sam doživljaj straha i lični uvid deteta u to da postoji osećanje koje ga u nekoj aktivnosti ometa. Druga je telesna komponenta. Često se manifestuje kroz pojačano znojenje, lupanje srca, crvenjenje pred drugima, a kod jakog straha i drhtanje. Treći sastavni deo je drugima vidljiv, podložan proceni i komentarisanju, a to je ponašanje. To kod dece (ali i kod odraslih) može da obuhvata smanjen učinak na nekoj aktivnosti/zadatku, nesigurno ponašanje ili pak izbegavanje da se neka aktivnost uopšte obavi. U tom smislu može da se javi drhtanje glasa, neuobičajeni pokreti ili nizanje reči bez ikakvog reda. Pored straha od situacija u kojima može doći do procene od strane drugih, detetu je posebno neprijatno viđenje sebe kao nekog osramoćenog ili manje vrednog. Taj uvid postaje sve izraženiji sa uzrastom deteta i može (ali ne mora) prerasti u iracionalan strah.
Da li je to jedini problem?
Strah od javnog odgovaranja i usmenog ocenjivanja, kao i iskazivanje svojih ideja se javlja zbog mogućnosti procene od strane vršnjaka i autoriteta, ali i jednostavno zbog samog prisustva drugih. Takav kontekst “otvara put” razmišljanju o negativnim posledicama od kojih je jedna od najbolnijih odbacivanje od strane vršnjaka. Odbačenost tog tipa uključuje smeh pojedinaca i grupe, ruganje, neprijatno imitiranje i tome slično. Upravo posledice takvih reakcija okoline postaju izvor intenzivnog straha i anksioznosti, pa neretko dolazi do izbegavanja tih situacija, odustajanje od javljanja i govorenja pred grupom, izmenjen kvalitet odgovora, i slično. Zašto? Zato što i mišljenje i ponašanje bivaju “obojeni” strahom. Dovoljno je svega nekoliko takvih neuspeha koji su praćeni neprijatnim komentarima i reakcijama vršnjaka da se stvore trema i strah, često praćeni strepnjom. To je primetno u slučaju jedne devojčice (10): “Ni ne javljam se na času. Neću. Zato što…nekako mislim da ću reći nešto što ne treba, a onda neću ništa da kažem. Bojim se da ne kažem nešto glupo…a onda, onda da mi se svi smeju.” Pojedina deca koja tako izveštavaju o sebi pomisle da je bolje da ni ne idu u školu. Moguće je da će ponekad namerno propustiti neki čas kako bi izbegli strah, neprijatno lupanje srca, osudu nastavnika i ismevanje vršnjaka, iako znaju da će to biti evidentirano kao neopravdani čas
Celokupan problem sa ovim strahom može da izraste u jedan uopšteniji, a to je strah od škole. On se javlja u kasnijem periodu i može da omete dalji razvoj ličnog identiteta.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Vladimir Đurić: Da li biste prodali novo jutro za milion dolara?
Može li se staviti cena na novo jutro, za koliko biste ga prodali? Da li je milion dolara ponuda koju biste prihvatili bez obzira na uslove? Dr Vladimir Đurić, doktor...
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Nema komentara.