U našim školama se deca susreću sa mnoštvom strahova koji imaju izvor u previsokim očekivanjima roditelja, učitelja i nastavnika
Šta možemo da učinimo?
Dva su pitanja na koja treba obratiti pažnju. Jedno je: Kako prepoznati da se dete bori sa strahom? Ono što svaki nastavnik/učitelj i roditelj može da uradi jeste da prati dete i uviđa pomenute znake straha u manifestovanom ponašanju i eventualno, telesnom reagovanju. Nije neobično da deca sama kažu da se boje da govore pred drugom decom i upravo takav odnos treba sa detetom razvijati. Roditelj nema tu prednost da, kao nastavnik ili vršnjaci, prisustvuje naletu straha neposredno pred situaciju u kojoj će dete biti javno procenjivano, pa je veoma važno graditi odnos poverenja i komunicirati o problemima koji nastaju van porodičnog konteksta. Ako vaše dete dodatno i iznova uči i povrh preslišavanja, ako je nesigurno i gubi samopouzdanje neposredno pred usmenu proveru, ponudite razgovor i razumevanje. Nastavnici i učitelji imaju tu mogućnost da primete i procene jedan drugačiji skup ponašanja deteta u odnosu na roditelje. Ako dete naglo crveni, blago drhti ili pak, potpuno blokira pri javnom izlaganju, ako gleda dole ili pravi neuobičajene pokrete, to je alarm koji znači da je u pitanju strah. Na primer, može se desiti da deca u nižim razredima imaju strah pri čitanju naglas. Tada se takođe mogu primetiti različiti znaci straha koliko god se dete trudi da čita najbolje što ume. Može se desiti da se pojedina deca nikad ne javljaju u raspravama i diskusijama, kada treba reći svoju ideju. Isto tako, ovo ne mora, ali može značiti da postoji strah ili anksioznost povezana sa javnim izlaganjem.
Drugo pitanje je: Kako pomoći deci da se tog straha oslobode? Postoje efikasni načini na koje odrasli mogu reagovati kako bi se strah od odgovaranja pred vršnjacima i autoritetom eliminisao ili bar umanjio. Polazna tačka je ohrabrenje. Još tokom predškolskog i ranog školskog perioda ono je od ogromnog značaja. To važi i za porodično i za vršnjačko okruženje. Odrasli su tu da svaki odgovor bodre, pohvaljuju i cene, tu su da podrže detetovo specifično gledište koliko god se ono razlikovalo od očekivanog i sa radošću prihvate ideje i shvatanja. I u školi i kod kuće. Moto takvog pristupa je: svako dete može. Ideje nemaju svoju “tačnost i netačnost” kao tipična reproduktivna znanja, naprotiv, svaka ideja je dobra. One danas polako postaju retkost. Zar nije bolje usmeriti decu na zadatak u kom se traži stvaranje većeg broja predloga nego na “izbacivanje” konačnog broja informacija? Zar nije korisniji grupni rad sa akcentom na kreativnoj razmeni nego individualna priprema za usmenu/pismenu proveru udžbeničkog znanja? Greške su dragocenost iz kojih se uči i svi ih prave. Daju nam nove ideje za igru, čine razmenu interesantnijom, povod su za diskusiju i zato nije sramota grešiti. Kada deca prihvate takav pedagoški (i životni) stav, postaju slobodnija, manje anksiozna, na plaše se da pogreše i da budu procenjena. Ukoliko ste baš vi nastavnici ili roditelji, uzmite u obzir to da postoje različite nastavne i metode ocenjivanja i kreativno ih koristite. Stvarajte sa decom odnos koji je pun razumevanja i podrške i setite se da se socijalne veštine uče svakim kontaktom, svakom reakcijom i stavom da je izlaganje situaciji efikasnije od zaštićivanja.
Pouka priče
Brojna istraživanja sugerišu da ovakve i slične probleme ima oko 20 odsto dece i adolescentata i da kod njih postoji povećan rizik od lošeg obrazovnog postignuća, depresije i izrazitijih porodičnih i vršnjačkih konflikata. Zapamtite da unurašnji doživljaji, pa i telesni znaci nisu uvek vidljivi. Mnoga deca malo pričaju o svojim osećanjima. Zbog toga je važno da pratite ponašanje deteta i uviđate kakva uverenja imaju o pitanjima vezanim za školu, ocenjivanje, usmenu diskusiju i slično. Procenite da li su ta uverenja funkcionalna ili pak, ometajuća i obeshrabrujuća. Ponudite razgovor. Ohrabrite. Primenjujte pomenute metode u školi i kod kuće. Deca koja greše prihvataju kasnije sebe kao osobe kojima je to dozvoljeno, a greške očekuju i kod drugih i smatraju ih sastavnim delom učenja i razvoja. Takva deca su slobodna deca, deca koja žive bez straha.
Izvor: RTV
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Ti si blistava zvezda, ali ponašanje ti je nepovoljno
Sa ciljem da se prepozna i na što bolji način razreši situacija u kojoj je, kako kaže autorka, razgovor besmislen, Štefani Štal savetuje sledeće: Nažalost, ima situacija u kojima ni...
VERBATORIA NOVI SAD – mesto gde upoznajemo sebe, otkrivamo urođene talente i postajemo krojači svoje sreće!
Svaka donešena odluka je deo životnog iskustva. Lepog ili manje lepog, ali svakako korisnog. Ono što više izaziva nelagodu jeste neizvesnost pre nego što saznaš da li je odabir bio...
Nema komentara.