Miomir Petrović je pisac i univerzitetski profesor. Kao otac sedamnaestogodišnjeg sina, za Detinjarije govori o svom roditeljskom iskustvu.
Predstavite nam se kao tata?
Postao sam tata u svojoj 32. godini a Ognjenova prava autorka, mama Nevena u svojoj 25. Zapravo, verujem da svaki muškarac koji pokušava da razazna pravilnosti Kosmosa u kome se obreo i da objasni sam sebi postojanje, muči svoju dušu u tom procesu, luta i pronalazi se postaje tata mnogo pre nego što zaista postane “tata”. Naročito ukoliko dobije muško dete, sina jedinca, kakav je i sam.
Da li mislite da ravnopravno učestvujete sa mamom vaše dece u vaspitanju?
To je neminovno, ma koliko kormilo aktivnog vaspitavanja, kao u našem slučaju, stoji u sigurnim rukama majke. Očevo vaspitavanje je od druge vrste. Ukoliko sinu direktno nameće svoje svetonazore i očekuje jasan i opipljiv rezultat… najverovatnije će posejati seme otpora prema tim vrednostima. Muškarac je muškarcu muškarac, uzor ali i konkurencija. I dobro je što je tako. Otac je figura, stanje i korektor više nego aktivator. Zbog toga kažem da je ta uloga neminovna kod oca čak i kada pokušava da je eskivira. Nečinjenje i pasivnost sigurno proizvode loše rezultate. Glumci znaju da je ponekad najteže tumačiti ulogu sa ograničenim, malim sredstvima i kretnjama. Ali je možda i odgovornija takva uloga. Pogotovo u današnje vreme kada su moralna ispravnost, čestitost i dobrotoljublje gotovo proterani iz rečnika i kada se s pravom plašimo da naša deca možda i neće prihvatiti takve vrednosti. Uostalom, društvo ih upravo uči da ne prihvate poštenje kao temeljnu vrednost.
Koliko porovodite vremena sa svojom decom?
U prošlosti sam često prebacivao sebi što prirodom posla nisam mogao da se usresredim na sina u većoj meri. Sada je drugačije, on je tinejdžer i sada se žena i ja borimo za vreme provedeno sa njim. Onda kada nas Ogi udostoji svog društva! Sada mu prebacujemo što se on ne usresređuje na nas. S treće strane, gospodin Ognjen Petrović je od malih nogu pokazivao visok stepen samostalnosti. On je pravi roker, uvek na samo svom putu. Sviđalo se to nekome ili ne.
Koliko vremena je potrebno da se na kreativan način posvetite detetu?
Ne znam da li je vreme bitan faktor koliko sofisticiranost, taktilnost pristupa. Odabrati pravi trenutak, osetiti vibracije, energiju tog drugog, detinjeg Bića, tu je mudrost ukoliko je ima. Bar neće moći da se u životu na pravdi Boga požali da nije oko sebe imao intelektualne teme i razgovore. Moj život je u mnogo čemu odredila činjenica da sam odrastao u umetničkoj kući i intelektualnoj atmosferi. U najboljem mogućem smislu. Tako da je vibracija koju se trudimo da mu pružimo drugačija nego ona generalna u našem okruženju. Da li će ona otvoriti sve ventile kreativnost kod njega ili ne, na to nikada ne možete da računate sa sigurnošću.
Koliko vaš profesionalni život utiče na vaspitanje deteta?
Mora tako jer ne može drugačije, Ogi je odrastao na promocijama mojih i knjiga mojih prijatelja kao što sam ja na otvaranjima likovnih izložbi. Ali u njemu sam dobio i objektivnog kritičara svojih televizijskih nastupa, nekoga ko ne može a da ne prokomentariše. U epohi u kojoj je sve više inhibiranih među mladima, mislim da je to dobro. Videćemo!
Šta vi kažete o poverenju između roditelja i dece? Da li postoji razlika u vaspitanju ženskog i muškog deteta?
Naravno da postoji i mislim da treba da postoji. U svemu osim u temeljnim, gradivnim vrednostima. One moraju biti univerzalne za oba pola. Nismo žena i ja izmislili neku novu New Age agendu. Naprotiv, ukoliko su naše roditeljske intervencije utemeljene u nečemu, onda su u onih dve i nešto hiljada godina tradicionalno shvaćenog morala. Pa šta bude.
Možete li da opišete savršeno dete?
Mogu ali neću! Jer ne bih opisao pravi, moguć i održiv život već neki koncept, nešto veštačko što, na žalost ili sreću, ne može biti život vašeg deteta. Tada bih opisao “želje i čestitke” a ne život.
Kakav je Vaš odnos prema društvenim mrežama?
Naravno da bih kao svako stariji voleo da se Ogi njima manje služi, ali pošto ih i sam upotrebljavam u privatne i profesionalne svrhe onoliko bilo bi licemerno da mu suviše branim. Mada zebnja od sadržaja na koji može da naleti uvek postoji. Ipak, koliko god mu prebacivali na vremenu provedenom na mrežama, kada smo jedno vreme živeli u Emiratima upravo su one popunile mnoge praznine u mom detetu: mogao je da uživo kontaktira sa svojim društvom u Srbiji i to ga je hrabrilo. Eto i nekog kvaliteta koje omogućavaju nove tehnologije.
Naš gastro urednik je Nenad Gladić – Lepi Brka radi emisiju “Kuvajmo s decom ” sa dvanaestogodišnjom devojčicom Jojom, kroz ovu emisiju težimo da naučimo decu osnovnim kulinarskim veštinama. Kakva je situacija kod Vas u kući (kuhinji) po ovom pitanju?
To je Ogijev rejon u potpunosti. Od mene je naučio da bude gurman i sladokusac, što i nije toliko važno. Ali je od majke naučio da bude odličan kuvar sa istančanim ukusom. Tako je sada, kada je Nevena sprečena, kuhača prepuštena njemu. Ja se, kao lenjivac a gurman svuda hvalim Ogijevim kulinarskim veštinama.
Šta kažu vaša deca o vama kao tati?
Joj, ne znam. Ne smem da pitam! Nadam se… 🙂
Koji je vaš savet nama po pitanju vaspitanja dece?
Nemam savet. Možda da je svako dete svemir za sebe i da mnoge opšte odredbe i naredbe nisu adekvatne svakom biću. Poštovati ličnost svog deteta. Možda to. Moji roditelji su poštovali i razvijali ličnost kod mene. Zbog toga sam im izuzetno zahvalan, pogotovo kada pogledam oko sebe mnoge svoje vršnjake i u njima vidim oklevala, zbunjene, pomodare. Najgora kazna je da u ovom nesigurnom komadiću vremena koje nam je bez prethodnog uputstva za upotrebu dato da ga proživimo… oklevamo u zbunjenosti.
Da li se uloga tate po vama danas svela na “Tata kupi mi auto”?
Na žalost kod mnogih pripadnika našeg naroda. To je cena globalizacije i potrošačke filozofije. Nju će na najgori način platiti baš ta naša deca, mnogo više nego mi koji smo se formirali u mnogo nevinijim i čestitijim vremenima. Nismo ni mi u kući tog pritiska lišeni, da se ne lažemo, ali mu odolevamo… “kano klisurine”.
Razgovarala: Dragana Nikolić
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: TATATATIRA!
Tata kupi mi auto: Goran Abraham
Predstavite nam se kao tata? Prvo dete sam dobio sa 38 godina, uz zahvalnost Gospodu, a zatim drugo i treće u roku od 3 godine. To mi je promenilo shvatanje...
Njen tata
Njen tata je u njenom životu bio prvi "buli". Bio je njen prvi oprez. Vrlo rano je naučila da raspoznaje koji postupak, reč, ton, mogu tatu da razbesne. I izbegavala ih...
Tvoj narcisoidni otac koji nikad nije na psihoterapiji, ali zato ti jesi
Piše: Ivana Sinđić, psihoterapeut Narcisoidni očevi gotovo nikad nisu u psihoterapiji . Ne uključuju se u proces, jer je obično njihovo mišljenje o njima samima da su uvek u pravu,...
Mihail Labkovski: Pet saveta kako postati dobar otac
- Nemojte se ženiti ili pristajati na to da vaša žena rodi ako ne osećate potrebu da postanete otac. U idealnom slučaju, trebalo bi da budete spremni, da želite to...
Nema komentara.