Iz ugla jedne tinejdžerke: Postali smo kolateralna šteta

Uvukli ste nas u vaše španske serije i ne vidite koliko nam je ponekad neprijatno. Dozvolili ste da se bavimo stvarima o kojima ne bi trebalo ni da razmišljamo. Primer ste netolerancije. Svaku reč tumačite na najružniji način. I odakle vam svima ta želja da se nadmudrujete i isterujete pravdu.  

Piše: Natalija Tomić, 17 godina

Roditelji počnu da vežbaju na vaspitačicama. Do polaska deteta u prvi razred dobiju zvanje master. Do polaska deteta u peti razred, magistriraju. Do polaska deteta u srednju školu, doktoriraju. Do kraja srednje škole… odu u penziju!

- Advertisement -

Najpoznatija situacija u toku školovanja, čiji su akteri roditelji, je roditeljski sastanak. Naziv jasan i razumljiv.Ipak, neko tu nešto ne razume. Pojedini roditelji ne shvataju da je to njihova obaveza pa se stalno ili povremeno ne pojavljuju. Većina kasni.  U toku sastanka uglavnom ćute. Nekim čudom raspoređeno, svako odeljenje dobije jednog roditelja filozofa. To je onaj najhrabriji, najrečitiji, vođa u duši, koji uvek ima nešto da raspravi. Po pravilu se roditelji tek nakon zvaničnog dela sjate oko učiteljice ili razrednog starešine. Kada bi neko uspeo da snimi o čemu se tada priča bio bi šokiran koliko različitih tipova dece ima. Pravo blago za nauku. Svaki roditelj ima svoju priču, svoju molbu, svoj zahtev. Sve neki posebni slučajevi. I naravno, očekuju da neko popamti informacije i da dobiju poseban tretman.

Učiteljice sanjaju o svojim prvim đacima. Nakon prve generacije, ubeđene su da im je zapalo odeljenje sa nekim nervoznim roditeljima. Nakon druge generacije sigurne su da to nije slučajnost. Posle treće generacije, umorne, prestaje da razmišlja. U penziju odlaze… bez živaca!

Njihov prvi radni dan je ostvarenje maštanja o leptirićima po prozorima, o dečijim „biserima“, o priredbama… Već prvog dana zapitaće se da li je spremna da brine o tridesetak velikih beba. Treba zapamtiti sva imena, prepoznati nestašniju i nespretniju decu. Mora da bude doterana, nasmejana, zanimljiva ali i autoritet. Najviše mora da bude pravedna. I tako svaki dan… E onda na sve to počinju da pristižu mame, tate, bake, deke… Sad ona razmišlja da li je plaćena da radi sa decom ili sa celom familijom.

I tako dan po dan, reč po reč, počnu jedni drugima da idu na živce. Rešavaju nepostojeće probleme. Kada postoji problem, prebacuju krivicu jedni na druge pa ne stignu da pronađu rešenje. Nivo netrpeljivosti je prošaran karakterima. U ratu između nastavnika i roditelja  mi smo kolateralna šteta. U školi nas gledaju kroz odnos kakav imaju sa našim roditeljima. U kući slušamo šta sve u školi ne valja. Mi sad nemamo pojma kako gde treba da se ponašamo i na čiju stranu da stanemo. Ali, jedno je sigurno, mi smo dežurni krivci i u školi i u kući.

Čujem da nekada nije bilo tako. Svako je radio svoj posao. Roditelji su bili roditelji. Nastavnici su bili  nastavnici. A deca su bila đaci. Tada su sami pronalazili svoje mesto u društvu. Učiteljica i deca su se upoznavali sami, bez advokata. Stvarali su svoj svet koji niko nije dorađivao.

„Čujem da nekada nije bilo tako. Svako je radio svoj posao. Roditelji su bili roditelji. Nastavnici su bili  nastavnici. A deca su bila đaci. Tada su sami pronalazili svoje mesto u društvu.“

Ustvari, najveća šteta u celoj priči je nepotrebno razbacivanje energije. Nastavnici je troše više na usputne događaje nego na đake. Roditelji se zahuktaju pa se do srednje škole istroše. Baš kada mi počnemo da shvatamo da je svet pun izazova, nekako ostajemo sami. Roditelja je sve manje na roditeljskim sastancima. Očekuje se da smo samostalni i pametni. A mi… nikad luđi…

- Advertisement -

Predložila bih da razmislite zašto smo postali kolateralna šteta. Kako se to desilo? Kada? Uvukli ste nas u vaše španske serije i ne vidite koliko nam je ponekad neprijatno. Dozvolili ste da se bavimo stvarima o kojima ne bi trebalo ni da razmišljamo. Primer ste netolerancije. Svaku reč tumačite na najružniji način. I odakle vam svima ta želja da se nadmudrujete i isterujete pravdu.   Predložila bih roditeljima i nastavnicima da se sete da su u školi zbog nas. Da zbog nas treba da sarađuju i da poštuju jedni druge. Svako ima svoju ulogu u našim životima i to tako treba da ostane.

Škola u kojoj sam druga godina gimnazije, udaljena je 400 kilometara od kuće. Taman dovoljno da svi žive u ljubavi. Većina roditelja i nastavnika se ne poznaje lično. Postoje jasna pravila ponašanja, komunikacije, informisanja. Sami smo odgovorni za svoje ocene. Učimo da odrastamo … i dobro nam ide…

 

Autor knjige Sedam smrtnih virusa

Još tekstova autorke čitajte OVDE

Izvor: Detinjarije.com

spot_img

Najnovije

Šta nam se dešava fizički, a šta mentalno: Zašto je jesen IZAZOVNO godišnje doba

Kad vreme počne da se menja dolazi i do promene životne energije, ovo su dani duboke introspekcije i vreme za odmor

Treba li učiti dete da uzvrati udarac?

"Ako te neko udari - vrati mu!" - da li je to zaista dobar savet koji možete dati detetu?

Deca, internet i jezik online komunikacije – upoznajte internet sleng

Centar za nestalu i zlostavljanu decu objavio je detaljan rečnik internet slengova, sa objašnjenjima termina koje deca i mladi najčešće koriste.

10 pitanja koja možete da postavite detetu za dublji i topliji razgovor

U svakodnevnoj žurbi, često razgovaramo s decom o obavezama — da li su jeli, obukli se, oprali zube, uradili domaći... Ali prava čar komunikacije s detetom krije se u pitanjima koja pokreću njihova osećanja, misli i maštu.

Roditelji uznemireni: Seks, droga i nasilje na Pinkovom dečjem kanalu

Na televiziji Pink Kids čiji je program namenjen isključivo deci prikazan je animirani film „Free Jimmy“ čiji sadržaj nikako nije prikladan za prikazivanje najmlađima jer sadrži scene eksplicitnog seksa i nasilja

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img