spot_img
spot_img

Iz ugla jedne tinejdžerke: Postali smo kolateralna šteta

Uvukli ste nas u vaše španske serije i ne vidite koliko nam je ponekad neprijatno. Dozvolili ste da se bavimo stvarima o kojima ne bi trebalo ni da razmišljamo. Primer ste netolerancije. Svaku reč tumačite na najružniji način. I odakle vam svima ta želja da se nadmudrujete i isterujete pravdu.  

Piše: Natalija Tomić, 17 godina

Roditelji počnu da vežbaju na vaspitačicama. Do polaska deteta u prvi razred dobiju zvanje master. Do polaska deteta u peti razred, magistriraju. Do polaska deteta u srednju školu, doktoriraju. Do kraja srednje škole… odu u penziju!

- Advertisement -

Najpoznatija situacija u toku školovanja, čiji su akteri roditelji, je roditeljski sastanak. Naziv jasan i razumljiv.Ipak, neko tu nešto ne razume. Pojedini roditelji ne shvataju da je to njihova obaveza pa se stalno ili povremeno ne pojavljuju. Većina kasni.  U toku sastanka uglavnom ćute. Nekim čudom raspoređeno, svako odeljenje dobije jednog roditelja filozofa. To je onaj najhrabriji, najrečitiji, vođa u duši, koji uvek ima nešto da raspravi. Po pravilu se roditelji tek nakon zvaničnog dela sjate oko učiteljice ili razrednog starešine. Kada bi neko uspeo da snimi o čemu se tada priča bio bi šokiran koliko različitih tipova dece ima. Pravo blago za nauku. Svaki roditelj ima svoju priču, svoju molbu, svoj zahtev. Sve neki posebni slučajevi. I naravno, očekuju da neko popamti informacije i da dobiju poseban tretman.

Učiteljice sanjaju o svojim prvim đacima. Nakon prve generacije, ubeđene su da im je zapalo odeljenje sa nekim nervoznim roditeljima. Nakon druge generacije sigurne su da to nije slučajnost. Posle treće generacije, umorne, prestaje da razmišlja. U penziju odlaze… bez živaca!

Njihov prvi radni dan je ostvarenje maštanja o leptirićima po prozorima, o dečijim „biserima“, o priredbama… Već prvog dana zapitaće se da li je spremna da brine o tridesetak velikih beba. Treba zapamtiti sva imena, prepoznati nestašniju i nespretniju decu. Mora da bude doterana, nasmejana, zanimljiva ali i autoritet. Najviše mora da bude pravedna. I tako svaki dan… E onda na sve to počinju da pristižu mame, tate, bake, deke… Sad ona razmišlja da li je plaćena da radi sa decom ili sa celom familijom.

I tako dan po dan, reč po reč, počnu jedni drugima da idu na živce. Rešavaju nepostojeće probleme. Kada postoji problem, prebacuju krivicu jedni na druge pa ne stignu da pronađu rešenje. Nivo netrpeljivosti je prošaran karakterima. U ratu između nastavnika i roditelja  mi smo kolateralna šteta. U školi nas gledaju kroz odnos kakav imaju sa našim roditeljima. U kući slušamo šta sve u školi ne valja. Mi sad nemamo pojma kako gde treba da se ponašamo i na čiju stranu da stanemo. Ali, jedno je sigurno, mi smo dežurni krivci i u školi i u kući.

Čujem da nekada nije bilo tako. Svako je radio svoj posao. Roditelji su bili roditelji. Nastavnici su bili  nastavnici. A deca su bila đaci. Tada su sami pronalazili svoje mesto u društvu. Učiteljica i deca su se upoznavali sami, bez advokata. Stvarali su svoj svet koji niko nije dorađivao.

„Čujem da nekada nije bilo tako. Svako je radio svoj posao. Roditelji su bili roditelji. Nastavnici su bili  nastavnici. A deca su bila đaci. Tada su sami pronalazili svoje mesto u društvu.“

Ustvari, najveća šteta u celoj priči je nepotrebno razbacivanje energije. Nastavnici je troše više na usputne događaje nego na đake. Roditelji se zahuktaju pa se do srednje škole istroše. Baš kada mi počnemo da shvatamo da je svet pun izazova, nekako ostajemo sami. Roditelja je sve manje na roditeljskim sastancima. Očekuje se da smo samostalni i pametni. A mi… nikad luđi…

- Advertisement -

Predložila bih da razmislite zašto smo postali kolateralna šteta. Kako se to desilo? Kada? Uvukli ste nas u vaše španske serije i ne vidite koliko nam je ponekad neprijatno. Dozvolili ste da se bavimo stvarima o kojima ne bi trebalo ni da razmišljamo. Primer ste netolerancije. Svaku reč tumačite na najružniji način. I odakle vam svima ta želja da se nadmudrujete i isterujete pravdu.   Predložila bih roditeljima i nastavnicima da se sete da su u školi zbog nas. Da zbog nas treba da sarađuju i da poštuju jedni druge. Svako ima svoju ulogu u našim životima i to tako treba da ostane.

Škola u kojoj sam druga godina gimnazije, udaljena je 400 kilometara od kuće. Taman dovoljno da svi žive u ljubavi. Većina roditelja i nastavnika se ne poznaje lično. Postoje jasna pravila ponašanja, komunikacije, informisanja. Sami smo odgovorni za svoje ocene. Učimo da odrastamo … i dobro nam ide…

 

Autor knjige Sedam smrtnih virusa

Još tekstova autorke čitajte OVDE

Izvor: Detinjarije.com

spot_img
spot_img

Najnovije

Kada tinejdžer napravi „glup izbor“ to znači da njegov mozak radi baš kako treba

Ako mlada osoba veruje da će sistem obezbediti pravedan ishod, njena snažna potreba za osvetom slabi, što daje više prostora prefrontalnom korteksu da preuzme kontrolu.

Znanje i vaspitanje izdvajaju iz mase, trendovi i brendovi utapaju u nju

Deca od roditelja i staratelja dobijaju temelje koji se kroz kasniji proces socijalizacije nadograđuju. Ne možemo, kao podrazumevano, očekivati od njih da u ranoj životnoj dobi pokažu nešto što im nismo pružili kao primer. Piše Marija Bulajić Škuletić, sociološkinja

Dan ranog detinjstva 2026 vraća deci igru, prirodu i vreme za odrastanje

Besplatan celodnevni program za decu i roditelje 30. avgusta u Muzeju afričke umetnosti

Danski učenici će morati usmeno da brane radove da ne bi varali pomoću veštačke inteligencije

Danska vlada će, između ostalog, uvesti niz novih mera, uključujući nadzor računara, za učenike uzrasta od 16 do 19 godina.

Svetski dan mačaka: Mačkoljupci svih zemalja – ujedinite se!

Povodom Svetskog dana mačaka otkrivamo zanimljive činjenice o ovim tajanstvenim ljubimcima – od njihove istorije i uloge kroz vekove, do najomiljenijih rasa i razloga zbog kojih ih volimo.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img