Piše: Petar Vojvodić, psihijatar
Ovo pišem prvenstveno iz uloge roditelja dvoje dece, na stranu moja profesija psihijatra. Ovo je trauma za ceo život, za porodice koje su izgubile decu i decu koja su videla drugare kako umiru! A bojim se da nije kraj.
Znate onaj osećaj kada vam je naprosto dosta? E pa, ja danas imam takav osećaj i zaista posle ove tragedije koja se odigrala u školi dosta mi je tolerisanja raznoraznih de struktivnih budalaština društva u kome živim, Dosta mi je laži koju smo preimenovali u političku korektnost.
Dosta mi je sistematičnog podrivanja autoriteta roditelja od raznoraznih stručnjaka. Dosta mi je degradacije institucije nastavnika, profesora i škola koje stoje na pukom entuzijazmu nekolicine kojima je istinski stalo. Dosta mi je samoproklamovanih visokoetičnih boraca za dečja prava bez odgovornosti i obaveza. Dosta mi je upumpavanja materijalizma, konzumerizma i primitivizma u vrednosni sistem dece. Dosta mi je seksualizacije i erotizacije maloletnika na sve moguće načine, uključujući i zatrpavanje sadržajima o pričama o „Only Fans“ uspešnim biznisima, o promiskuite tu kao vrlini, a telu kao alatu za postizanje statusa i zaradu novca.
Dosta mi je moralnog relativizma i utapanja u primordijalni bučkuriš. Dosta mi je promovisanja narcizma, egoizma i antisocijalnog ponašanja. Dosta mi je promovisanja karijere kao najvišeg uspeha u životu.
Mislim da svako ko čita ovo zna tačno o čemu pričam. Sve je zakazalo – i društvo i sistem i mi i ja. Dosta mi je, stvarno dosta!
Postoji ta ideja da se detetu ne postavljaju granice jer se tobože tako narušava njegova kreativnost i potencijal, e pa, čisto da se zna, granice su te koje detetu omogućavaju da sutra ispolji svoju kreativnost i potencijal, a ne obrnuto. Moraju da se znaju obaveze i odgovornosti, pa tek sa ispunjavanjem njih se zaslužuju prava. Nastavnici i profesor da se poštuju, a ne da budu mašine za dobre ocene, koji ne smeju da se zamere detetu i njegovoj nezreloj predstavi o životu jer će imati problem sa roditeljima.
Roditeljima mora da se vrati autoritet da vaspitavaju svoju decu, da postavljaju granice, da kažnjavaju loše ponašanje i blagosiljaju dobro, a ne da se plaše svoje dece ili institucija jer su, sačuvaj bože, digli glas koji decibel više.
A šta je ovo danas? E, ovo je prava trauma. Trauma za ceo život i za život porodica koje su izgubile decu i decu koja su videla drugare kako umiru! A bojim se da nije kraj. Nema ovde ni utehe ni tešenja, ne mogu ni da zamislim kroz šta ove porodice i deca prolaze i svako od nas treba da se zapita šta da uradimo, i pojedinačno, pa i u društvu u kome živimo, da se ovako nešto nikada više ne ponovi. Moje iskreno saučešće porodicama i deci.
Izvor: Žena