Nikada nisam htela da budem loše dete. Samo sam htela ljubavi i topline

Mislite da sam htela da umrem? Da sam to htela, uradila bi to kada oni nisu bili kući. A oni su bili tu… Prosto sam htela da obrate pažnju na mene, na to što govorim! No nisam znala kako to da uradim. I izabrala sam takav glup način.

Odrasla sam u primernoj porodici sa svim blagostanjem. Otac mi se upokojio, a majka je još uvek živa, da joj Bog da zdravlja i još dugo da poživi. Sećajući se tog vremena, sa sigurnošću mogu reći da sam bila grozan adolescent. Mnogo bola sam zadavala svojim bližnjim.

Roditelji su me izvlačili iz takvih neprijatnosti, i da nije njih bilo, ne znam gde bih sada bila i da li bi me uopšte bilo. Mnogo su mi opraštali i za to im se duboko klanjam… i veoma mnogo su za mene učinili… I ne želim da pročitam ni jedan negativan komentar na njihovu adresu. Ja radi drugog pišem.

- Advertisement -

Mnogo su radili. Mama je radila u školi, a noću je sedela nad gomilom beležnica. Otac je radio na odgovornoj funkciji i čim bi došao kući bukvalno je padao na kauč od umora.

Bila sam ostavljena sama sebi. Ne, imala sam sve o čemu je dete moglo da mašta, čak i više od toga. Mnogo smo putovali u inostranstvo i svi atributi «tog» života, o kojim moji vršnjaci nisu mogli ni da sanjaju, kod mene su bili prisutni u izobilju.

Sećam se da sam se zaljubila u jednog dečaka i htela sam tu tajnu da podelim sa mojom majkom.

«Gluposti, – kazala je podsmehujući se, – idi tamo piši domaći…»

Mnogo sam patila, kada sam čula da je poginuo Coj (Viktor Coj, svojetski pevač). Izrezala sam rupe na svim mojim džins pantalonama (kupljenim u inostranstvu), obukla crnu majicu i oblepila njegovim fotografijama. Htela sam da popričam sa ocem o mom bolu. «Šta je s tobom, jesi li sišla s uma?» – bio je njegov odgovor. Zaljubila sam se do bezumlja u Sašu Hlopkova. Sećate li se tog pevača? No tada nikom ništa nisam govorila. Mene svejedno ne bi čuli… I razmatrala sam to sa drugaricama. Sa istim takvim – kojima su roditelji bili sve vreme na poslu…

Roditelji su želeli da dobro učim. I ja sam učila. Izuzev toga što se ponašala huliganski, bila sam sposobna devojčica. Ali u školi me je, više od ocena, brinulo to što su me prozvali Cucika – zbog malenog rasta. Borila sam se, tukla se s njima, dobijala opomene u dnevnik.

- Advertisement -

Žalila sam se mami kući, a ona isto tako uz podsmeh: «Kakve gluposti, ne obraćaj pažnju». A ja sam htela… Ja čak i ne znam šta sam htela. No to nije bila glupost. Osećala sam se uvređenom i bilo mi je bolno. Ja sada shvatam da su to zaista bile sitnice. No tu bol poniženja sam zapamtila zasvagda. A još i to da se ni u kući od nje nisam mogla sakriti.

Pisala sam pesme. Prekrasne stihove, zaista. O ljubavi, o družbi. Jedna pesma je bila o nekoj snežnoj planini po kojoj idem ja sama i nekog zovem, a mene niko ne čuje i nikog nema da me ogreje. Pročitala sam te stihove mom stricu (roditeljima sam se stidila da pročitam), no on ništa nije shvatio i samo je slegnuo ramenima.

Roditelji me nisu kontrolisali i ostavili su mi potpunu slobodu. Završivši domaći, sa drugaricama sam se vukla po ulicama, penjali se po krovovima, naveče išli na sport, na groblje i uopšte gde sve nismo bili. I to je bilo kul…

Sećam se da sam veoma volela da idem u goste kod jedne drugarice, čija mama iz nekog razloga nije radila. I tako mi se sviđalo što oni jedu zajedno, što joj drugarica o svemu govori, a mama sluša i, šta je glavno, razmatraju stvar kao ravnopravne. Ona je i mene slušala. I govorila sam joj ono o čemu sam se kući stidela da pričam.

I još smo tamo, kod njih kući, igrali razne igre – loto, domine. I bilo je tako zanimljivo i lepo. I želela sam da isto tako igram kući sa svojima. Da i kod nas bude tako toplo i prijatno. No oni su bili zauzeti. I to je istina. A ja sam bila veoma tužna.

Otac me je poslao na sport, da se ne bi vucarala po ulici. On je sam takođe bio sportista. A ja to nisam volela, meni se nije sviđalo. Ja sam želela u školu pozorišta, no za njega je to bilo neozbiljno.

- Advertisement -

A potom, sa svojih 15 godina sam se pobunila i sve to odbacila. Da, bilo mi je strašno, bojala sam se da me ne kazne i dugo sam kružila oko kuće, plašeći se da se pojavim. Razmišljala sam: «Možda uopšte i da se ne vraćam kući?»

Otac dugo sa mnom nije razgovarao, no potom mi je oprostio.

Jednom sam se nagutala tableta. Više se ne sećam zbog čega, iskreno. Ali se sećam da sam htela jedno, a roditelji drugo. Došla hitna, isprali su mi želudac, doktori se izvikali na mene, roditelji se preplašili.

Mislite da sam htela da umrem? Da sam to htela, uradila bi to kada oni nisu bili kući. A oni su bili tu… Prosto sam htela da obrate pažnju na mene, na to što govorim! No nisam znala kako to da uradim. I izabrala sam takav glup način.

Šta sve nisam radila kao adolescent…U histeriji bi sve po sobi razbacala, bežala sam iz kuće i spavala kod drugarica. I mnogo drugog. Zašto? Ne znam…No jedno dobro pamtim – nikada nisam htela da budem huliganka. Htela sam ljubavi i topline.

Roditelji su me voleli i dalje me vole. No sada shvatam da adolescent i odrastao čovek ljubav shvataju drugačije. Oni jedno drugo ne razumeju. Izlaz je jedan – roditelj treba da se seti kakav je on nekada bio.

Izvor: Poznaj sebe

spot_img

Najnovije

Šta deca pamte nakon dana provedenog sa porodicom

Deca neće pamtiti da li je sto bio savršeno postavljen, da li je roštilj bio uspešan ili da li je plan dana ispoštovan.

Kako odgajiti odraslog: Veštine kojima svaki mladi čovek treba da ovlada

Džuli Litkot Heims, autorka bestselera Njujork tajmsa "Kako odgajiti odraslog", dugogodišnja dekanka Stanforda, odgovara na pitanje koje veštine svaki osamnaestogodišnjak treba da ima

Prvi maj – Praznik rada i simbol borbe za radnička prava

Prvi maj, poznat širom sveta kao Međunarodni praznik rada, ima duboke korene u borbi radnika za osnovna prava i dostojanstvene uslove rada.

Prva nedelja maja u školama u Srbiji – BEZ kontrolnih, pismenih i ispitivanja. ”Pokušaj da se prosveta vrati vaspitnoj ulozi stavljajući DETE ispred puke...

Pravilnici o kalendarima obrazovno-vaspitnog rada osnovnih i srednjih škola za školsku 2025/2026. godinu, nedelja od 4. do 8. maja 2026. godine, obeležava se kao Nedelja sećanja i zajedništva

Iskra Ilić predstavlja Srbiju u međunarodnom svemirskom projektu

Tokom više od godinu dana, Iskra je, zajedno sa više od 100 devojaka iz Srbije, učestvovala u zahtevnom obrazovnom programu koji je obuhvatao preko 20 oblasti matematike, fizike i programiranja, sa posebnim fokusom na inženjerstvo i razvoj satelita.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img