Ako sretnete negde nekad ovakvu sliku, okrenite glavu ako već nemate želju ili snagu da pomognete. Samo nemojte buljiti sa užasnim izrazima na licima.
Foto: Freepik
Marche pumpa, odmah posle Zagreba prema Sloveniji. Sve je puno. I kafić. I parking. I toaleti.
Posle višesatnog maltretiranja na granicama i nonstopne vožnje pristajemo ovde. Izvodim Nikolu iz auta do toaleta. Iz samo njemu znanih razloga krene sa negodovanjem. Ne ume mi objasniti šta ga je uplašilo. Kao ukopan ne želi da se pomeri, opire se i viče glasno.
Nikola ima autizam. Kad je dete sa autizmom mlađe lakše je biti u svakom danu. Kad je dete sa autizmom snažan mladić ruke su vam vezane. Umom pokušavate sve kako biste prevazišli ogroman problem koji nastane oko tako jedne najobičnije stvari kao što je odlazak do toaleta. Mogla sam ga, neovisno što urla ugurati u auto, ali okupljeni svet bi prijavio policiji otmicu, garant. Na to bi im zaličilo. Mogla sam ga jednostavno ostaviti tamo, upaliti auto i krenuti (jednom mi je to uspelo) i on bi odmah dotrčao sam i ušao. Mogla sam milion stvari, ali sam bila onemogućena onolikim pogledima uprtim u nas. Svi, ali svi su gledali predstavu koja je trajala bezmalo dvadesetak minuta.
Umesto da se koncentrišem na rešenje novonastalog problema, ja, oduzetog tela, drhteći, samo razmišljam kako ćete vi koji ovo gledate reagovati. Gledali ste zaprepašteni, neki zgroženi, ničiji pogled sa empatijom nisam srela. Niko mi nije prišao da pita može li nekako pomoći.
Videlo se da N. nije ni razmaženo derište ni oteto dete. Grlila sam ga i plakala na vetrometini terase obične pumpe.
Uglavnom izdržim stres.
Ovaj put me posekao.
Zašto ovo pišem?
Ako sretnete negde nekad ovakvu sliku, okrenite glavu ako već nemate želju ili snagu da pomognete. Samo nemojte buljiti sa užasnim izrazima na licima. Odmažete nam ljudi. Oduzimate i ono malo snage kojom raspolažemo.
Jer mene na primer, neće ova epizoda zadržati zatvorenu u kući.
Sutra je već novi dan.
I eto nas opet, na nekim novim pumpama.
Elem, učimo se različitosti i kulturi ponašanja.
Nije teško.
P.S. Znam da će mi mnogi sada napisati u svom samoohrabrujućem stilu bajke o tome kako im to ne smeta, ili kako su oguglali, ili kako su čak i ponosni na to što su im deca drugačija, kako nas je Bog odabrao jer smo jake itd, itd, itd… nismo jake i ne možemo same. Cela zajednica treba biti uz nas. Empatija i podrška. Za početak dovoljno.
Autor: Nikolina Crnogorac
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Kako roditelji mogu da razlikuju hiperaktivno od deteta koje je “samo” nemirno
"Danas se prilično veliki broj dece opisuje kao – “hiperaktivno”, pa se čini da je taj izraz postao veoma popularan. Ako je vaše dete nemirno dete, živahno, puno energije, stalno...
Fondacija Novak Đoković okuplja najveće regionalne stručnjake na akreditovanoj konferenciji o roditeljstvu
Fondacija Novak Đoković organizuje konferenciju namenjenu pre svega stručnjacima, ali i roditeljima i svim bržnim osobama dece u ranom razvoju Vrhunski stručnjaci za oblasti ranog razvoja i adolescencije govoriće 10....
Otac Predrag Popović: Možete upropastiti dete na dva načina
Otac Predrag Popović neretko govori o tome koliko je porodica važna, koliko su roditelji krljučna karika u obrazovanju čoveka, kao i kako roditelji mogu uticati na život i karakter svog...
Ćerka mi je rekla da su je u školi nazvali glupom i ružnom. Evo šta sam uradila
“Mila, šta je bilo?” “Mama, drugarice su rekle da imam ružnu kosu i da sam glupa” – rekla je i briznula u plač. Na ovako nešto je retko koji roditelj...
Nema komentara.