Ljubav je jedina igra koju može igrati dvoje, a da oboje pobede. Zato je igrajte otvoreno i iskreno, ne skrivajte ljubav, da vam ne zapadne za kredenac. Možda je više nikada nećete pronaći.
Rano jutro, šetam garavog psa pored reke, pluća su mi na 30%, sinusi na 70%, zahvalan što hodam i dišem. Živ sam.
Stariji par, ne vidim im lica, drže se za ruke. Znam da su stariji po garderobi. Muškarac nosi trenerku, na nogama cipele – mokro je. Žena u farmerkama i dubokim cipelama, gore karirana košulja dva broja veća – hladno je. Zabole ih ćoše za modu.
U jednom trenutku on podiže ruku, grli je, ona zabacuje glavu i kosu unazad i tako se strasno poljube da je vreme na trenutak stalo.
Osetio sam dve emocije. Neprijatnost i radost. Toliko mi je neprijatno bilo u trenutku… toliko mi je daleko bilo da se “matori” ljudi ljube, još na sred ulice, još tako strasno da grmi oko njih.
Vratilo me je u detinjstvo, setilo na moje roditelje koji se nikada nisu ljubili, a tek javno… Ne mogu ni da ni da zamislim da je između njih postojala strast. Možda je bilo ljubavi i strasti, ali je to bilo sramota pokazati.
Ne samo moji roditelji, nego svi roditelji, svi ti “odrasli” skrivali su i stideli se svoje ljubavi, nežnosti i strasti. Skrivali su je kao da je to neki gnusni zločin, a ne najlepša stvar u životu.
Toliko su je skrivali da su je na kraju i ugušili.
Ljubav je kao vatra. Ako je ne održavaš polako se gasi.
Ne zameram ih. Nisu znali drugačije. Malo zameram što su meni usadili to da mi bude nelagodno, neprirodno, nenormalno da se ljudi u tim godinama ljube, vole i ne stide da to pokažu. Ali, to je do mene. Menjam polako.
Sećam se jednog komšije iz mladosti. Žena mu je često odlazila u Beograd iz našeg malog grada. Ja sam studirao pa smo često istim autobusom putovali. Svaki put bi je pratio do autobusa, držao za ruku, ispratio i poljubio na vratima autobusa.
Dugo sam smatrao da je lud. Svi u busu smo to mislili. Tuga.
Imali su prelepu kuću u sjajnom delu grada, garaža, dvorište… sve. On je voleo golubove tako da je pored kuće bila i kućića sa golubovima, posle žene i dece voleo je golubove isto tako strasno kao i najbliže.
Jednog dana sam čuo vest. Prodali su sve i odselili se za Beograd, tamo im žive deca, hoće da im budu bliži. Pomislih opet – ludi ljudi, takve uslove neće imati nikada. A golubovi? Ludi totalno. Nenormalni.
Danas jasno vidim, dok gledam par pored reke. Tu izbija druga emocija, kroz neprijatnost, kao sunce kroz maglu i oblake, pojavljuje se radost. Radostan sam što u poznim godinama neguju svoju ljubav. To mi postaje novo normalno.
Radost je jedini lek i jedini putokaz. Pratim ga. Vraćam se kući, kupam Garavog i grlim ga dok ga sušim.
Punog srca ulazim u kuhinju i ljubim ženu kao kada smo se prvi put poljubili. 06:30 – ne zna šta ju je snašlo, deca zanemela. Ostala bez reči. U malim glavama pravi se nova sinapsa – ljubav je normalno pokazati.
Shvatam da za ljubav možeš da daš puno, a da te ništa ne košta.
Kuća, zavičaj, golubovi…. sve možeš dati ako te ljubav vodi.
Ljubav je jedina igra koju može igrati dvoje, a da oboje pobede.
Zato je igrajte otvoreno i iskreno, ne skrivajte ljubav, da vam ne zapadne za kredenac. Možda je više nikada nećete pronaći.
Srećan utorak svakome ko diše, čim to možeš, možeš i mnogo više.
Johny – od ljubavi satkan 🙂
PS: Oni koji duboko vole nikad ne ostare.
Ako i umru od starosti, umru mladi.
*oplemenjeno mislima dragog Žarka Lauševića, Eve Gabor a možda i neke nesveno ubačene
Prijavite se na besplatni newsletter na
https://subscribepage.io/bajkautorkom
Nikola Petrović Johny je autor popularnog bloga i instagram profila “Sasvim digitalno” i kreator E-booka “Kako uspešno voditi Instagram” koji vam može pomoći da vaše ideje proširite i do vašeg hobija napravite biznis.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Šta bi bilo da je profesor udario učenika? Da, to bi bilo nasilje. I profesora bi mesecima razapinjali
Danas je 10. maj, dva dana je posle ovog zločina. Provela sam sat vremena listajući izdanja raznih novina, čitajući vesti i reakcije. Sve su stare bar jedan dan. Dakle, to...
Dario Rosi: Tapšanje po leđima i glupu mušku uzdržanost smenila je obavezna dnevna doza grljenja i ljubljenja
Praznici nas okupiše, onako porodično, pa gledam ovu moju decu i unuke i sve se nešto mislim… pupupu. Lepota i pamet im nije...
Ne dozvolite da vaš invaliditet postane vaš identitet
Identitet je ono kako se predstavljamo i ono što pokazujemo i govorimo o sebi drugima. Koliko je važno da shvatimo da ono što je moguće promeniti - ne treba odlagati,...
Narodna umotvorinaU dobru se ne ponesi, u zlu se ne ponizi –
U dobru se ne ponesi, u zlu se ne ponizi - upravo je ova moćna rečenica, koja nam uvek može doći kao podsetnik, uteha ili lekcija, bila inspiracija za tekst...
Nema komentara.