Bajka utorkom: Najteži posao na svetu
Zagrlih je uz reči “Ponosan sam na tebe”…. Oči joj zasijaše, oprane od suza kao neko divno sunčano jutro posle oluje…
Zagrlih je uz reči “Ponosan sam na tebe”…. Oči joj zasijaše, oprane od suza kao neko divno sunčano jutro posle oluje…
Posle razmišljam, u danu kada sam sebi rekao “Ništa nisam uradio tri dana” ja sam zapravo pomogao Nađi da poboljša vožnju, Nati da razbije stid… naučio ih kako da zarade od prodaje limunade… bio tu za ljude koje volim i koji me vole…
Bogatstvo je što nam ne zvoni telefon nedeljom i što imamo novca za sobu u kojoj ćemo biti sami… vi što imate malu decu znate koliko to vredi u G klasama.
Supruga izlazi i pita me sa nevericom: “Stvarno ćete celu noc da spavate tu?” “Naravno. Kada su šašave ideje u pitanju-uvek sam ozbiljan”
Barem 10 puta dnevno mi ovo neko kaže. Ova poluistina me često iznervira. Da, jesam kreativac i da, jeste mi lako da smislim, da maštam, da pravim nešto iz ničega.
Ne umara rad već misao da rad umara. Što više verglamo po glavi neku ideju ona počinje da umara, zamara i plaši…i što je bliža – sve nam dalja biva.
Iskustvo nastaje u trenutku kada mu dodelite reč. “Komšija ovo je pakleno. Katastrofa… Šta je ovo?…umrećemo!”
Mirno dete nije poslušno, ono je najčešće pokorno. Mirno je iz straha i potiskuje sve ono što su mu priroda, život i Bog dali.
I tako nekome čitav život prođe vezujući konja gde mu gazda kaže. Od konjske guzice i zavisti što nije ko gazda ne vidi da se svet promenio a da je on ostao isti.
Nakon 8 sati vožnje stižemo na more. Sve je super. Smeštamo se, razbudile su se i kreću: “Idemo na plažu, ili na bazen. Ili na plažu i bazen. Mooolimo te tata…”