Pažnju javnosti skrenuo je nedavni status na Facebook-u gde je trener fudbala Joca Ristić iz Vranja istakao kao primer jednog od dečaka koji redovno dolazi na treninge u Vranje iako živi u selu nekoliko kilometara udaljenom od grada, a zaposleni roditelji ne mogu da ga voze i vraćaju svaki put….
Foto: Facebook printscreen
Pažnju javnosti skrenuo je nedavni status na Facebook-u gde je trener fudbala Joca Ristić iz Vranja istakao kao primer jednog od dečaka koji redovno dolazi na treninge u Vranje iako živi u selu nekoliko kilometara udaljenom od grada, a zaposleni roditelji ne mogu da ga voze i vraćaju svaki put.
Dečak Mihajlo ima 12 godina. Svoje obaveze shvata ozbiljno i redovno putuje busem na trening i nazad. Nekad mu to oduzme dodatnih sat, dva ili više, pa se nakon treninga već po mraku vraća kući. Kada je lepo vreme – autobus zameni za bicikl.
Pročitajte ceo status u kom Joca Ristić na pravi način ističe ono što bi nam trebalo, kao društvu, češće isticati – prave vrednosti koje od dece prave ljude vredne poštovanja:
14 i 45h
Selo Zlatokop na nekoliko kilometara od Vranja.Nas polaznik skole fudbala Mihajlo Andjelkovic 2012 godiste, ceka autobus kako bi dosao na trening koji pocinje u 15 i 30h. Otac i majka su na poslu , Mihajlo drugog izbora nema,cesto kada je lepo vreme dolazi biciklom na trening.
Ako uzmemo u obzir da ce mu se trening zavrsiti oko 17h , dok saceka opet Bus on ce biti kuci negde sa prvim mrakom.
Ljubav ,volja zelja ,odricanje!!!💚
Sve ono sto fali sadasnjim generacijama.
Za razliku od decaka njegovog uzrasta koji zive u gradu na 500 metara ili kilometar od stadiona i kojima treba 15 do 20 minuta laganog hoda da dodju na trening a koje roditelji dovoze i odvoze sa treninga ili ako nisu u mogucnosti deca dolaze taxsijem a isti taj taxi ih ceka i posle treninga.
Za to vreme dok cekaju decu roditelji se maksimalno potrude da procene i ocene rad trenera koji u vecini slucajeva nije po njihovom ukusu i koji ne zadovoljava njihove visoke kriterijume.
Jedan moj kolega inace profesionalni fudbalski trener jednom prilikom u nasem neformalnom razgovoru je rekao,
“Srbija je zemlja u kojoj ima sest miliona trenera ,sest miliona lekara,sest miliona politicara ….”
Svi znamo sve i svi se u sve razumemo.
U vremenu moderne civilazacije i visoke tehnologije potpuno smo izgubili percepciju za pravim i istinskim vrednostima.
Sigurno je da je Mihajlo probudio u meni lavinu emocija koje smo izgubili iskljucivo nasom krivicom.Onda kada smo sami spremali stvari za trening, kada smo igrali u pocepanim kopackama, kada smo igrali i sa busnim loptama i sve to istinski voleli.
Mi roditelji smo glavni krivci za sve lose sto nam se desava iz prevelike ljubavi prema deci, spremni smo na sve ,samo ne da deci budemo uzor,autoritet ili model ponasanja..
A ko ce ako ne mi? Koja je uloga roditelja?
Od kuce sve polazi i dolazi.Osnovno vaspitanje,kultura,radne navike. Deca su slika i prilika svojih roditelja.Lice na svoje roditelje i nose njihove karakterne crte.
A kakav je general takva je i vojska, kakav otac takav i sin , i tako je bilo u nasoj tradiciji decenijama unazad.
Deca su toliko zasticena da u ovakvom sistemu odrastanja gde im je sve dozvoljeno, gde znaju svoja prava , gde ih roditelji stite i onda kada su kriva, ne da se nece formirati kao mentalno i fizicki zdrave licnosti , nego ce ih roditelji nositi na ledjima i finansijski izdrzavati dok su zivi.
A sta posle?
Ne razlikuje se Mihajlo mnogo od drugih decaka sa sela( čast izuzecima i iz grada) sto putuje i daje svoj maksimum na svakom treningu i utakmici. Pa putovao je i Igor Duljaj godinama od Topole do Beograda da bi izrastao u vrhunskog igraca i coveka.
Na kraju krajeva ne mora ni da bude dobar fudbaler, ono sto je sigurno bice dobar i odgovoran covek.
Jer ako on sa 12 godina ima tu odgovornost prema obavezama, tu hrabrost i ljubav da sve preuzme na sebe , sigurno da ce sa 27 ili 30 godina biti potpuno spreman za zivot, za sebe i svoju porodicu.
Suma sumarum, kada budemo sredili svoj Mikro svet, moci cemo da sredjujemo i Makro svet.
A do tada gledacemo stare fotografije, kada smo pikali loptu u skolskom dvoristu , grudvali se na ulici, delili okrajak od hleba ,skupljali slicice, gledali crtane filmove i voleli jedni druge.
A malo nam za srecu treba…..
Izvor: Facebook/Joca Ristić
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Većinski mentalitet koji dominira kod nas je gubitnički
Nakon što je završena i ovogodišnja Evrovizija, a pobednik proglašen - u fokusu je i dalje ista tema, samo iz drugog ugla. U medijima i na društvenim mrežama sada se,...
Šta bi bilo da je profesor udario učenika? Da, to bi bilo nasilje. I profesora bi mesecima razapinjali
Danas je 10. maj, dva dana je posle ovog zločina. Provela sam sat vremena listajući izdanja raznih novina, čitajući vesti i reakcije. Sve su stare bar jedan dan. Dakle, to...
Dario Rosi: Tapšanje po leđima i glupu mušku uzdržanost smenila je obavezna dnevna doza grljenja i ljubljenja
Praznici nas okupiše, onako porodično, pa gledam ovu moju decu i unuke i sve se nešto mislim… pupupu. Lepota i pamet im nije...
Ne dozvolite da vaš invaliditet postane vaš identitet
Identitet je ono kako se predstavljamo i ono što pokazujemo i govorimo o sebi drugima. Koliko je važno da shvatimo da ono što je moguće promeniti - ne treba odlagati,...
Nema komentara.