Pažnju javnosti skrenuo je nedavni status na Facebook-u gde je trener fudbala Joca Ristić iz Vranja istakao kao primer jednog od dečaka koji redovno dolazi na treninge u Vranje iako živi u selu nekoliko kilometara udaljenom od grada, a zaposleni roditelji ne mogu da ga voze i vraćaju svaki put….
Foto: Facebook printscreen
Pažnju javnosti skrenuo je nedavni status na Facebook-u gde je trener fudbala Joca Ristić iz Vranja istakao kao primer jednog od dečaka koji redovno dolazi na treninge u Vranje iako živi u selu nekoliko kilometara udaljenom od grada, a zaposleni roditelji ne mogu da ga voze i vraćaju svaki put.
Dečak Mihajlo ima 12 godina. Svoje obaveze shvata ozbiljno i redovno putuje busem na trening i nazad. Nekad mu to oduzme dodatnih sat, dva ili više, pa se nakon treninga već po mraku vraća kući. Kada je lepo vreme – autobus zameni za bicikl.
Pročitajte ceo status u kom Joca Ristić na pravi način ističe ono što bi nam trebalo, kao društvu, češće isticati – prave vrednosti koje od dece prave ljude vredne poštovanja:
14 i 45h
Selo Zlatokop na nekoliko kilometara od Vranja.Nas polaznik skole fudbala Mihajlo Andjelkovic 2012 godiste, ceka autobus kako bi dosao na trening koji pocinje u 15 i 30h. Otac i majka su na poslu , Mihajlo drugog izbora nema,cesto kada je lepo vreme dolazi biciklom na trening.
Ako uzmemo u obzir da ce mu se trening zavrsiti oko 17h , dok saceka opet Bus on ce biti kuci negde sa prvim mrakom.
Ljubav ,volja zelja ,odricanje!!!💚
Sve ono sto fali sadasnjim generacijama.
Za razliku od decaka njegovog uzrasta koji zive u gradu na 500 metara ili kilometar od stadiona i kojima treba 15 do 20 minuta laganog hoda da dodju na trening a koje roditelji dovoze i odvoze sa treninga ili ako nisu u mogucnosti deca dolaze taxsijem a isti taj taxi ih ceka i posle treninga.
Za to vreme dok cekaju decu roditelji se maksimalno potrude da procene i ocene rad trenera koji u vecini slucajeva nije po njihovom ukusu i koji ne zadovoljava njihove visoke kriterijume.
Jedan moj kolega inace profesionalni fudbalski trener jednom prilikom u nasem neformalnom razgovoru je rekao,
“Srbija je zemlja u kojoj ima sest miliona trenera ,sest miliona lekara,sest miliona politicara ….”
Svi znamo sve i svi se u sve razumemo.
U vremenu moderne civilazacije i visoke tehnologije potpuno smo izgubili percepciju za pravim i istinskim vrednostima.
Sigurno je da je Mihajlo probudio u meni lavinu emocija koje smo izgubili iskljucivo nasom krivicom.Onda kada smo sami spremali stvari za trening, kada smo igrali u pocepanim kopackama, kada smo igrali i sa busnim loptama i sve to istinski voleli.
Mi roditelji smo glavni krivci za sve lose sto nam se desava iz prevelike ljubavi prema deci, spremni smo na sve ,samo ne da deci budemo uzor,autoritet ili model ponasanja..
A ko ce ako ne mi? Koja je uloga roditelja?
Od kuce sve polazi i dolazi.Osnovno vaspitanje,kultura,radne navike. Deca su slika i prilika svojih roditelja.Lice na svoje roditelje i nose njihove karakterne crte.
A kakav je general takva je i vojska, kakav otac takav i sin , i tako je bilo u nasoj tradiciji decenijama unazad.
Deca su toliko zasticena da u ovakvom sistemu odrastanja gde im je sve dozvoljeno, gde znaju svoja prava , gde ih roditelji stite i onda kada su kriva, ne da se nece formirati kao mentalno i fizicki zdrave licnosti , nego ce ih roditelji nositi na ledjima i finansijski izdrzavati dok su zivi.
A sta posle?
Ne razlikuje se Mihajlo mnogo od drugih decaka sa sela( čast izuzecima i iz grada) sto putuje i daje svoj maksimum na svakom treningu i utakmici. Pa putovao je i Igor Duljaj godinama od Topole do Beograda da bi izrastao u vrhunskog igraca i coveka.
Na kraju krajeva ne mora ni da bude dobar fudbaler, ono sto je sigurno bice dobar i odgovoran covek.
Jer ako on sa 12 godina ima tu odgovornost prema obavezama, tu hrabrost i ljubav da sve preuzme na sebe , sigurno da ce sa 27 ili 30 godina biti potpuno spreman za zivot, za sebe i svoju porodicu.
Suma sumarum, kada budemo sredili svoj Mikro svet, moci cemo da sredjujemo i Makro svet.
A do tada gledacemo stare fotografije, kada smo pikali loptu u skolskom dvoristu , grudvali se na ulici, delili okrajak od hleba ,skupljali slicice, gledali crtane filmove i voleli jedni druge.
A malo nam za srecu treba…..
Izvor: Facebook/Joca Ristić
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Koja je sve ovo naučila, zabetonirala je poziciju “žena NJEGOVOG života”
Kako se postiže taj prestižni status "žena njegovog života"? Da li postoje veštine koje pod velom tajne drže samo one žene koje su to već postigle u životu? "Istinu" otkriva...
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Nema komentara.