Jutro je mirisalo na prženice ili sutlijaš sa cimetom. „Doručaaaak‟ je bio poziv za jutarnje okupljanje za stolom. Burazer i ja jedemo masne prženice, keva nam slobodnom rukom, kojom ne jede, namešta čupave kose u stranu. Iz njenog pravca miriše Givenchy, s njenih ruku se oseća tek osušeni lak za nokte boje terakote. Ćale za sobom ostavlja oblak oštrog after-shave losiona. Žuri na posao. Mi žurimo u školu.
Na stepeništu se oseća miris prženog luka. Neko već ranom zorom pravi ručak. Mraz je. Nas dvoje ušuškani u tople perjane jakne. Napolju miriše na čađ iz dimnjaka. Leti je taj miris zamenjen opojnom lipom. Čujemo zvuk maminih štikli, koja je krenula minut kasnije.
U školi miriše varikina pomešana s mirisom dece i njihove čiste garderobe. Miriše na sladak kupus iz školske kantine. Deca se jure po hodnicima, smeju se glasno. Čuje se zvono za početak časa. Kad otvoriš pernicu, iz nje se oseća miris drvenih bojica i mirišljavih gumica. Te nedelje sam ja redar. Smrdljivi sunđer i vodom natopljene krede. Brišem tablu, jednakim vertikalnim pokretima. Odozgo na dole. Školski sapun, jeftin, miriše na babe.