Veliki Vladeta Jerotić, o veri, sumnji, preispitivanju. O ličnom rastu, unutrašnjim dilemama, sopstvenim borbama.
Foto: Unsplash
Ako ne postanemo bolji, postaćemo gori
“Čovek je biće progresa i regresa. Ako ne radimo svaki dan nešto valjano, za nekoliko dana i ono valjano što smo nekad naučili, počinjemo da zaboravljamo. Čovek ako ne napreduje, on će nazadovati. Nema statike. Ako ne postanemo bolji, postaćemo gori.
Polazimo od pretpostavke (za mene činjenice) da svaki čovek u nekoga ili u nešto veruje.
Vera u nekoga je prvobitna, prirodna vera novorođenog deteta u svoje roditelje (najpre majku). Erik Erikson ovu prvu veru naziva prapoverenje.
Ukoliko majka svojom ljubavlju prema detetu ispoljenu dojenjem, brigom i privrženošću (ne i preteranom brigom, jer je ta briga onda znak neurotičnog straha kod majke), ovoj majčinoj ljubavi ubrzo se pridružuje i otac. Ukoliko ostanu dosledni u ispoljavanju istinskih osećanja prema detetu (ostajući istovremeno privrženi jedno drugom), stvaraju se povoljni uslovi da vera deteta u Život ostane u njemu trajna.
Tad može započeti i trajan proces preoblikovanja (transformacije) vere.
Pošto ništa u kosmosu – kažu astronomi i astrofizičari – ne može biti zauvek dato, ostati isto i nepromenjivo, a kaže se s pravom da kako je gore, tako je i dole, i obratno, tako treba da bude i sa čovekovom verom.
Ne može, dakle, biti istina da postoji neki čovek u svetu koji, i kada je stekao povoljno veru u detinjstvu i zadržao je u adolescenciji i kasnije (što nije uvek slučaj), ostaje na toj istoj veri celog svog života, bez obzira koliko dugo živeo.
Zato volim staru jevrejsku izreku: ako ne postanemo bolji, postaćemo gori! Jednom reči, vera treba, pa i mora da doživljava preinačavanja. To znači da se ona prirodno koleba između jače i/ili slabije vere.
Upravo na putu preispitivanja vere, plodnog nezadovoljstva dostignutog stupnja svoje vere, počinje prelaz iz razreda u razred. Uvek viši, do najvišeg, nikad dostupnog. Ovaj blagosloveni proces, Karl Gustav Jung nazvao je individuacija ili individuacioni proces, a hrišćanstvo – oboženje.
Vladeta Jerotić: Šta stvarno znači biti zrela ličnost
Prepreke i iskušenja na ovako dugom putu su brojna.
Jung ih naziva: senka, persona, mana-ličnost, animus i anima, a cilj preispitivanja vere je stići do Sopstva, psihičke stanice na putu preispitivanja koja je iznad principa Ja, a u čijem se središtu (za hrišćanske narode) nalazi Isus Hristos.
Od jačine naše vere zavisi i da li ćemo iskušenja prepoznati kao šansu i izazov, da bismo dalje napredovali u upoznavanju sebe, a samim tim prepoznavanju, otkrivanju Boga u sebi ili će doći do privremenog ili trajnog zastoja.
Čovek se obrazuje tako što u školi prelazi iz razreda u razred. Neko završi samo osnovnu školu, drugi gimnaziju, treći fakultet. Ali, bez obzira na nivo obrazovanja koji stekne, svaki čovek ostaje trajno nezadovoljan ukoliko prestane da se kreće. Isto je i sa verom. Ukoliko nema preispitivanja, sumnji, kolebanja, rasta i padanja, neće biti ni vere.”
Autor: Vladeta Jerotić, psihijatar, psihoterapeut, akademik, pisac
Izvor: Beleške sa psihoterapije
Nema komentara.