U Osnovnoj školi Marija Martinolića na Lošinju, osamdesetih, nije bilo zaštitara ni detektora metala, a na porti su dežurala djeca, kao dio odgoja za osobnu odgovornost i doprinos.
Nije nas djecu čuvala ni brava ni pištolj zaštitara ni popisivanje ulazaka, nego zajednica koja je mogla apsorbirati svoje bolesne i slabe i nesretne istinskom brigom i s puno manje jurnjave. Ostajalo je vremena da se popije kavu, roštilja, popriča. Mi djeca bili smo Wolt našim susjedima, a susjedi su nam bili dadilje, onako krajičkom oka, kroz prozor, da ne radimo baš neke gluposti.
Istodobno, nitko nije od nas pravio vrhunske ljude, niti nas naguravao da svakom budnom minutom postajemo neki superheroji budućeg tržišta rada. Standardi su bili niži – zdraviji za djecu pa nismo poludjeli od pritisaka – što se danas redovito događa. U jednu ruku se djeca ne razvijaju zbog telefona i manjka kontakta, a u drugu se od njih očekuje da urastu u supermenska odijela u koja ih guraju roditelji, uplašeni realiteta okrutnosti „tržišta rada“.
Kad se govori o sigurnosti u društvu, nemojte nasjesti na ideju da jedna intervencija može nadoknaditi sve fine vezove pravog, zdravog društva i na vrlinama temeljene zajednice.
Radi se o mreži – a ne točkastom mjestu sigurnosti. Radi se o tome da osobu koja nije dobro podrže na toliko strana da je upetljana u dobro, kakvu-takvu sigurnost – pa ni ne može dospjeti do eskalacije.
S jedne strane snažan zdravstveni sustav, s druge strane susjedi, s treće strane socijalna služba, s četvrte roštiljanje i uključivanje osobe – kakva je da je u tkivo društva, s pete pozitivni sadržaji u medijima, s šeste aktivnosti, dostupne i produktivne. I tako u nedogled. A sa svih strana – sigurnost stanovanja, pravna sigurnost, zdravstvena sigurnost. Sigurnost životnih šansi.
U moje doba nije bilo pucnjave i nasilja u školama jer su učitelji bili poštovani – kao i svi drugi ljudi i zaposlenja, dobi i staleži.
Ne znam da je ijednom roditelju palo na pamet soliti pamet učitelju. I oni manje dobri bili su prihaćeni sa „poštuj učitelja“. Jer škola nije talent show – to je organizacija koja odgaja i obrazuje ljudima kojima ima, realnim, nesavršenim ljudima.
Učiti djecu da njima sve uvijek mora biti fantastično, vrhunsko i najbolje je ili stvaranje bolne iluzije ili njegovanje narcizma.
Obrazuje se i činjenicom da smo razlličitih karaktera, talenata i sposobnosti – zašto bi ijedno dijete imalo iluziju svijeta u kojem su svi samo savršeni i fantastični. Naučiti se nositi sa različitim ljudima, prihvatiti bez pritiska i različitog sebe, šarenilom ocjena – i to je odgoj. A danas bismo to sve htjeli izravnati pa da sve bude „vrhunsko“. Vrhunsko se bolje prodaje i prati ga iluzija da će te sačuvati od sistemskih propasti. Neće.
Kad čujem privatne škole kako pričaju o izvrsnosti i otkazima onima koji su prosječni, o spektaklima koje drže umjesto satova – zlo mi bude. Osim što to nije tako, a mnoge privatne škole teški kaos i prijevara – jer imaju klijente kojima treba udovoljiti i odobrovoljiti da odvežu kesu, a ne učenike da ih odgoje i školuju – to nije dobro za djecu.
Učiti djecu da njima sve uvijek mora biti fantastično, vrhunsko i najbolje je ili stvaranje bolne iluzije ili njegovanje narcizma. To je poremećaj. Ima ime. Zove se sensation seeking.
Jako puno onoga što danas promoviramo točno je dijagnoza, poremećaj i ima latinski naziv.
Obrazovanje mora biti solidno, dobro financirano, zaštićeno i doživljeno ne pozornica i cirkus, reality show vrhunskih prikazanja i blještavih ekrana; ne smije biti plijen za krađu i udomljavanje nesposobnih – nego institucija kojoj svi vjerujemo da radi dobro našoj djeci, obrazujući ih i odgajajući. Strogo, ali pravedno. Danas se obrazuje labavo – jer se nastavnici boje divljih roditelja, divlji roditelji divljih poslodavaca i političara i divljih ljudi koji naviru do svuda, kalibrirani društvenim kontekstom, izgrađenim na premisama svih 7 smrtnih grijeha.
Obrazovanje je također, ako ne mislimo natrag u srednji vijek, kolektivistički podvig. Ili svi isto ili ništa od toga i ajmo nazad u katakombe.
Obrazovanje ne može biti za iluzije i socijalno raslojavanje, nego suradnju i zajedničke ciljeve. Nije mu to u naravi, tako ne radi.
Nama je ovako jer mi zajedničkih ciljeva nemamo.
Imamo pokušaj ovih naših elita da zamrače što više para, uz bajke o rastu BDPa i kako je to dobro za ljude. Dok bi učitelj obrazovao, nasilni roditelj bi petice, a politika bi da može jamiti kroz ravnateljsku poziciju. Jeb*** onda. Nema tu obrazovanja, odgoja ni poštovanja.
Napadi na škole su plod revolta, dubinskog razočarenja, gubitka poštovanja; ako škola počne vrijeđati ljude korupcijom, a manjak podrške nastavnicima da rade svoj posao – odgajaju i obrazuju – rezultira u osjećaju bahatosti i ponižavanju škola – škola gubi svoj smisao i dostojanstvo.
Od toga do masovne pucnjave je samo jedan loš dan pojedinca koji je nagrižen nepravdom umorom, psihičkom bolesti za koju nema lijeka, kreveta ili pomoći.
I to je tako.
Ne treba detektor metala nego detektor laži, korupcije, nepoštenja, nesposobnosti, grijeha i poroka na kormilarskom mjestu društva.
U svakome od nas. I dubinski, strateški, životni odabir vrednota.
Iako ne idemo više u ckrvu, ja učim svoju djecu da je 7 smrtnih grijeha stvarno – to je duboka spoznaja ljudi kroz tisuće godina što im šteti. Ne zanima me kazna, je li ovdje ili na nebu. Svaka religija ima sličnu listu.
To je popis dubokih uvida naroda o tome što im smeta, što čini zlo i stvara kaos. Ne treba mi ni pakao ni raj da ne lažem ne kradem ne njegujem pohlepu.
A svaka religija i misao ima i popis vrednota – marljivost, iskrenost, poštenje, dobrota, solidarnost i ljubav.
Uzmite bilo koju religiju – i izvucite iz sažetka vrline i mane; grijehe i kreposti.
Bez toga ljudi padnu u default, životinjstvo. I evo nas sad.
Ništa od detektora metala. Pred očima nam moraju biti vrline – i svijest da su ljudi oko nas najveća dragocjenost života. Jer to smo mi. Kako je svima, tako će u nekoj iteraciji biti i nama.
Nasilje, krađa, pohlepa, laž, senzacionalizmi moraju biti sramota i suzbijani od malih nogu, tkivom zajednice. Ali prvo moramo napraviti zajednicu, a ona se pravi okupljanjem oko vrednota, a ne dubai fritula, luksuznih resorta i ostalih pizda materinih da prostite.
Autor: Željka Babić