spot_img

„Ako ti naučiš da kuvaš, šta ću ti ja?“ ili kako separaciona anksioznost roditelja stvara zavisnu decu

Nerešena separaciona anksioznost sa svojih roditelja prenosi se na decu, te odrasli ljudi zavise od svoje dece čineći njih zavisnim od sebe i nesamostalnim za život.

Image by Nhat Nguyen from Pixabay

Piše: Sunčica Jovanović, psiholog i psihoterapeut

Kada roditelj radi ono što dete može samo ili uz njegovu pomoć, ne prenosi mu funkcije neophodne za samostalan život, onesposobljava ga, a samim tim i (uglavnom nesvesno) čini ga zavisnim od njega samog – od njegovih finansija ako mu, na primer otac sinu, ne prenosi zanat i ne uključuje ga u svoje aktivnosti ili uključuje ali stalno govori verbalno i neverbalno da je nesposoban, zelen, balavac, klinac, podsmeva se, takmiči, stalno ističe kako ima više iskustva od njega i šta je sve on u životu prošao;

- Advertisement -

Ili majka koja ćerku ne uči kuvanju i govori kako će ona sama lakše, kako da se ne meša, kako ona ne zna, kako je smotana, kako će se ispržiti, povrediti, zabrljati sve…

Stereotipni su primeri ali u mojoj praksi i dalje najčešći.

I sin i ćerka dobijaju potvrdu roditeljevih reči u realnosti jer u tom trenutku jesu smotani i greše jer uče nešto prvi put i onda se zaključava uverenje duboko da za nešto nisu sposobni, da su zeleni, glupi itd…. Te kako uvek moraju da se oslanjaju na roditelja ili nekog drugog u životu.

Jedna majka je odrasloj ćerci rekla:“Ako ti to naučiš (da kuvaš) šta ću ti ja.“

Nerešena separaciona anksioznost sa svojih roditelja prenosi se na decu, te odrasli ljudi zavise od svoje dece čineći njih zavisnim od sebe i nesamostalnim za život.

U gornjim primerima dobro je da kada učite nešto decu, da ih bodrite dok greše, pokušavajući da ih ispravljate uz optimizam i pozitivan stav. To je naporno raditi i veoma korisno.

- Advertisement -

U partnerskim odnosima, kada jedan partner radi dosta toga umesto drugog, u pozadini može da stoji osećaj straha od napuštanja – moram sve da radim da ti bez mene ne bi mogao/mogla.

I tu možete da naslutite probleme i nezadovoljstva u odnosu „odrasli-odrasli“ koji će nastati. Smanjeno samopouzdanje kod oba partnera, isfrustriranost, stalno razočarenje, povređenost, osećaj uskraćenosti, neuzvraćenosti itd…

Ali se veza ne napušta, jer je najveći strah biti sam, odnosno prevelika je separaciona anksioznost.

Izvor: Moj psiholog

spot_img

Najnovije

Osmeh i iza osmeha: Radionica o empatiji i podršci za srednjoškolce

Ponekad je nekome potrebno samo da ga saslušamo, uključimo u razgovor ili pokažemo da nije sam. Ne možemo promeniti sve ljude i sve okolnosti, ali možemo promeniti način na koji se odnosimo prema drugima.

Osvrni se u sebi: Radionica o toleranciji za srednjoškolce

Ne možemo birati u kakvom ćemo se svetu roditi, kakve ćemo ljude sretati i koliko ćemo se međusobno razlikovati. Ali možemo birati kako ćemo se prema drugima odnositi.

Otvoren konkurs za stipendije izuzetno nadarenim učenicima i studentima za 2026/2027. godinu

Prijave se ove godine podnose isključivo elektronskim putem, a rok za podnošenje onlajn prijava je od 7. do 22. novembra 2026. godine.

Strategije ne leče povrede koje nanosi vršnjačko nasilje

Kreiranje uslova za razvoj društvenog ambijenta u kojem će preuzimanje odgovornosti i podsticanje empatije biti afirmisani, počev od rane socijalizacije, trebalo bi da, uz smernice, uputstva i procedure, budu prioritet.

„Šta planiraš posle?“: Kako pomoći osmaku koji još ne zna šta želi da upiše?

Dete na početku osme godine školovanja često oseća strah od sveta odraslih koji mu se nameće. Ako skoro svakog dana započinjete razgovor pitanjem o srednjoj školi, dete može početi nesvesno da se povlači.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img