Bila sam previše nervozna da se družim sa ostalom decom, i završila usamljena, socijalno neiskusna, i sa sveprisutnim osećanjem neprijatnosti.
Uzimam delimičnu zaslugu za ovo. Ja sam podizala moju decu u nekom potpuno drugačijem okruženju od onog zastrašujućeg staklenog zvona, u kome se odvijalo moje odrastanje. Saznanje da moje najstarije dete ima temperament sličan meni, dalo mi je još više motivacije da se osiguram i da svojim ponašanjem ne izazovem razvoj anksioznosti ili neki još gori poremećaj. Odlučila sam da ne pokazujem nervozu oko moje dece i bila sam ledena kraljica kada je moja najstarija ćerka počela da puzi. Shvatila sam da bi, kada je gledam previše napeto, i ona postala napeta i nervozno se okretala, pokušavajući da shvati gde je opasnost.
Majka se razbolela jer dete nije nosilo kapu i šal
Naučila sam da se ugrizem za jezik svaki put kada bi mi rekla u koga se zaljubila, ili kada bi joj prišao pas u parku, ili, kasnije, u bilo kojoj situaciji u kojoj bi negde postojala neka potencijalna opasnost da bude povređena.Takođe sam počela da razgovaram sa svim mamama u parku, čak i sa onima sa kojima inače ne bih, da bih pokazala svojoj ćerki kakoliko prijateljski nastrojen svet može biti. Ohrabrujem je da se zbliži sa drugom decom, čak i onima koji bi meni kao detetu delovali pomalo zastrašujuće.
Na kraju, prestala sam da čujem svoj unutrašnji glas, glas anksioznosti, nasleđen od mojih roditelja, svaki put kada se moja ćerka popne na vrh penjalice (mogla bi da padne!) ili uzme preveliki zalogaj hrane (mogla bi se udaviti!) ili je blizu šporeta, ili roštilja (mogla bi se opeći!). Glas anksioznosti je utihnuo, a zatim nestao. Magično, i moja anksioznost je nestala. Doduše, primenila sam metodu kognitivne bihevioralne terapije, ili konkretno, izlaganja i prevencije reakcije, na sebi.
Ponekad mi se moj opušteni stav obije o glavu, kao kada sam shvatila da moja najstarija ćerka nije znala zašto treba da bude pažljiva i obrati pažnju na automobile na parkingu, jer sam tako uporno izbegavala pominjanje ideje fizičke opasnosti. I naravno, moram naglasiti da način vaspitanja mora biti prilagođen potrebama pojedinačnog deteta. Nisu sva deca ista. Mnogo više puta sam rekla “budi oprezan” mom drugom i trećem detetu, zato jer su nemirna i impulsivna. Ali, sve u svemu, mislim da je nizak nivo anksioznosti u mom roditeljstvu pomogao da mi deca rastu slobodno, radosno i uzbuđeno, bez straha od života.
Preterano zaštitnički stav roditelja ne dozvoljava deci da sazrevaju
Kao terapeut, često vidim anksiozne roditelje koji kažu stvari poput: “Šta ako moje dete bude oteto?” Prva linija odbrane protiv ovakvih strahova je videti statistike. Postoje vrlo niske šanse da će dete biti, na primer, kidnapovano od strane stranca, ili da će u parku slomiti nogu .
Ali ako ste zaista zabrinuti, ne može da vas uveri statistika jer uvek možete reći: “Ali ja ne želim da moje dete bude da jedno u milion.” Ja razumem ove roditelje i znam da je ljubav u korenu ovog zaštitničkog odgovora.
Ali, verujte mi, lakše je popraviti slomljenu nogu nego lečiti anksiozni poremećaj. Uvek postoji šansa da će vaše dete biti povređeno, fizički, emocionalno, ili čak fatalno, uzimajući u obzir svaki rizik u životu, ali postoji mnogo veća šansa da anksiozni stil roditeljstva, fokusiran na suzbijanje potencijalnih opasnosti, učini vaše dete uznemirenim za ceo život.
Pouzdano tvrdim da je anksioznost teret koji nijedno dete ne zaslužuje.
Dr Samanta Rodman je klinički psiholog u privatnoj praksi i majka troje dece
Izvor: Vašington Post
Prevela: Jasmina Jovanović
Smirenost i kako je steći: Briga nije nešto „pozitivno“!
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Usamljenost kod majki novorođenčeta – kao u igri žmurke kada shvatite da vas niko ne traži
Razlike između očekivanja i realnosti su pogotovo velike kod roditelja koji su imali vrlo aktivan život pre rođenja deteta, bez obzira da li je u pitanju bilo zahtevno radno mesto,...
Dr Vlajko Panović: Prvorođena i drugorođena deca imaju potpuno drugačiju dinamiku odrastanja
O razlikama u odrastanju prvorođenog i drugorođenog deteta u jednoj porodici, ali i načinu na koji se roditelji prema njima postavljaju - govorio je dr Vlajko Panović. Fokus je bio...
Deca nam okupiraju kuću, život, budućnost… i menjaju sve iz korena
Okupiraju našu kuću koja je do skoro bila besprekorno čista i uredna, a sada su svuda ‚nered razbacane igračke, fleke od hrane i deca koja trče unaokolo i jure se....
Da li biste prihvatili ovaj posao? Ili ga možda već radite…
Veoma je važno da imate sposobnost da izdržavate sate i sate stojeći, da ne očekujete redovne obroke, da ste dostupni 24/7, po mogućstvu da imate diplomu iz medicine, visoke kulinarske...
Nema komentara.