Biljana Vasić: Dve hiljade kilometara do ničega

Jedan film o Marini Abramovič, priča o njenom životu, performansima, razmišljanjima. Duboko iskren, ličan, pa zbog toga i hrabar.

Ne mislim na hrabrost u golim telima, na šta se obično misli kada se pomene njeno ime, već na spremnost da kažeš kako imaš veliko dupe i povijen nos, stresno detinjstvo i mladost, pa ti ni sva slava ovoga sveta ne blaži prazninu zbog toga. Da kažeš kako nikad nisi želela decu i imala si tri abortusa, kakao te majka nikada nije poljubila u želji da od tebe napravi snažnu osobu, a napravila ti je tugu. I tako… jedna priča iz tog mnoštva me dovela do suza. Zašto? Bilo mi je jasno tek sutradan kada se sve sleglo. Kada me performans udario svom snagom istine koja se pojavi kada se metafora pretvori u ličnu spoznaju i nalepi se na sopstveno iskustvo.

Marina priča o svojoj vezi koja je trajala dvanaest godina. Bila je ljubavna i poslovna. Dakle, dvanaest godina kompletnog života. Celokupnost u svakom smislu, od svakodnevnih trivija, do strasti i duhovnog izraza kroz umetnost. Poslednjih godina ova veza zapada u krizu, ali ona to krije od svih jer ju je sramota da prizna još jedan poraz. Zajedno smišljaju novi performans koji bi pokazao gde se njihova ljubav nalazi. Kreću peške sa dva kraja Kineskog zida, sa namerom da se venčaju na mestu gde se sretnu.

- Advertisement -
Foto: Unsplash/Matthias Gellissen

Marina kreće na put od preko dve hiljade kilometara. Na slikama je vidno iscrpljena, prljavog odela, sa teškim cipelama za pešačenje. Vrućina je, vidi se, jer garderoba je letnja. Zamišljam je kako danima hoda i kako taj hod počinje da boli. Noge, žuljevi, leđa, jako sunce. Razmišlja, verovatno, o cilju koji je postavila. Prebira po ostacima ljubavi, za koju se bori na svoj način. Na nekom mestu ružne stvari nestaju. Što je cilj bliži, očekivanja su veća, jer svi ljudi su romantičari. Sigurna sam da je na poslednjim deonicama čula reči i osećala dah svog ljubavnika. Čekala srećan kraj.

Do susreta dolazi kasnije nego što je očekivala. Njen čovek je zastao tri etape ranije i čekao da ona stigne jer je dospeo između dva idilična svetilišta, savršena za fotografisanje strasnog susreta. Marina sutradan odlazi u Amsterdam. Sama.

A ja počinjem da se sećam i tražim sve ožiljke od žuljeva koje sam stekla pešačeći tuđe etape i zamišljajući kako će posle sve lepo biti. Samo se treba potruditi i dati sve od sebe. I neka sam ja malo više. Nije važno. Mogu ja to. Nije on zastao i prekršio dogovor, već je osmislio srećniji kraj. I on oseća isto što i ja, možda i više i jače, samo to drugačije pokazuje. Ne, nije on sebičan, možda samo ja ne znam šta hoću. Treba da saslušam i razumem i njegovu stranu priče. Ne mora sve biti zacrtano unapred, nisu principi sveto slovo, nisu obećanja u cement ulivena, život je pametniji, treba mu se prepustiti.

Koliko se žuljeva zaista može izdržati dok se razum ne upravi na istinu? Dok se ne skupi hrabrost? Dok se ne priznaju svi besmisleni napori? Dok se ne ode u Amsterdam? Sam.

Izvor: Biljana Vasić

spot_img

Najnovije

Na današnji dan je rođen Nikola Tesla, čovek koji je osvetlio svet

Poznato je da je Nikola Tesla imao mnoge neobične i nesvakidašnje navike, ali se veruje da je većinu njih praktikovao kako bi mu mozak bolje radio.

Na bake oduvek miriše detinjstvo. One su majstorice koje čistom emocijom boje dane, a kasnije sećanja i ušuškavaju ih toplinom svog zagrljaja.

Najukusnija jela, najlepši raspusti, savladana životna lekcija, savet zlata vredan – sve to nosi bakin pečat. Piše Marija Bulajić Škuletić

Šta razmak između članova porodice na dečjem crtežu može da nam kaže?

Dečji crteži nisu presuda o porodici, već odraz jednog trenutka, jedne emocije ili jednog doživljaja. Kada ih posmatramo sa radoznalošću, bez osuđivanja i brzih zaključaka, oni mogu postati dragocen način da bolje razumemo svoje dete.

Trener nije tu da stvori šampiona. Tu je da pomogne detetu da postane čovek.

Kada se govori o dečijem sportu, najčešće se priča o rezultatima, medaljama, pobedama i talentu. Međutim, suština sporta u dečijem uzrastu nalazi se na drugom mestu. Piše: Filip Gacić

Slobodna igra: zašto je detetu potrebno vreme u kojem „ne radi ništa“

U svetu u kojem se detinjstvo sve češće ispunjava obavezama, treninzima, radionicama i različitim aktivnostima, lako zaboravljamo jednu važnu stvar: dete se najviše razvija upravo onda kada se igra slobodno.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img