Pedagog pogleda kroz prozor, najpre mirno, zatim preblede, kao manit otvori fioku svoga stola i kad vide da je prazna, on se užasnut pljesnu rukama po glavi.
– Ah, gospodine, ah, ah, ah!
– Šta je zaboga?! – upitah ga.
– Upropašćen sam, prosto sam upropašćen – udari on u dreku. – Ima vec šest meseci kako radim i danju i noću četvrtu svesku moga dela „Kuća kao vaspitač dece” i svršio sam je tek pre desetak dana. Zamislite, tek pre deset dana…
– To je vrlo lepo, ali ne razumem zašto ste…
– Zar ne vidite one kape na dečijim glavama; to je moj najstariji uzeo rukopis iz fioke i napravio kape svojoj vojsci!
Pročitajte i: Jevgenij Leonov: Pismo sinu „Glavnog tate u zemlji”
Ima ljudi pakosnih, kao što sam ja, pa im je u ovakvim prilikama do smeha. Tim pre što me je ovaj intervju jako zadovoljio u pogledu brige za moga sina koji nije sin nikakvog pedagoga. Ako se nisam glasno smejao, ipak nisam mogao da uzdržim ovo nekoliko reči:
– Izgleda mi, gospodine profesore, kao da je vaš najstariji vrlo talentovan. Taj će biti kanda dobar i strog kritičar, a, što je glavno, protivnik teorija od kojih on, kao što vidite, gradi sebi kape.
– Ša ćete, gospodine – veli mi g. pedagog – vi znate da čizmar obično ne može imati dobre čizme.
Kad stigoh kući, javiše mi radosnu vest da mi je spasen sin. Jer, znate, pao je u bunar, što nije moralo biti. On je uhvatio jednog druga i hteo da ga gurne u bunar, ali se sam okliznuo i pao umesto druga. Hvala Bogu kad je spasen! Drugi put će, kad nekog bude hteo da baci u bunar, izvesno paziti da se ne oklizne.
Branislav Nušić, Pripovetke
nananananana