Posao deteta je kretanje, interakcija, igra, a gledanje TV-a, posebno tableti i video igrice su poslednja opcija koju bi trebalo svesti na minimum ili potpuno ukinuti.
Većina ljudi se ne zamara da li će se dogoditi nešto loše za dan, dva ili godinu dve. To je odbrambeni mehanizam, koji je razvijan hiljadama godina.
Zamislite situaciju gde neka osoba počinje da razmišlja, šta ako sutra bude zemljotres i ko će sve stradati, šta ako za 2 dana udari kometa u Zemlju, šta ako pukne sajla u liftu koji koristmo, šta ako neka odlomljena grana padne pravo na nas… život bi bio kao noćna mora.
Međutim ovi strahovi su opravdani, ako je očigledno da je realna opasnost blizu (npr. najava ulaska velikog meteora u atmosferu, korišćenje starog dotrajalog lifta i sl).
Mehanizam koji bi najbolje opisao odbacivanje nepotrebnih briga može da se zove – neće se to meni dogoditi. I to je dobar odbrambeni mehanizam, ali danas se to mora malo drugačije gledati. Okruženje se jako brzo menja i to može negativno da utiče na razvoj dece. Nažalost neki roditelji toga nisu svesni, a neki pomisle da se ništa loše neće dogoditi, dok neki ni ne znaju da sad postoji nova realna opasnost. I to ne dotrajala sajla u liftu ili ulasak meteora u našu atmosferu, nego nešto što većina roditelja smatra da je u redu, pa čak i da je korisno.
Postoji puno pogrešnih stvari koje roditelji naprave, pre svega iz oblasti prezaštićivanja, ali jedna se sve više izdvaja, a to je preterano gledanje TV-a, posebno kod dece koja su mladja od 3 godine.
Naime dete se razvija kretanjem u interakciji sa okolinom, mozak ima odredjene obrasce razvoja i ako se nešto propusti, može se usporiti ili oštetiti razvoj deteta.
Sigurno da većina roditelja pomisli da to i ne smeta toliko i naravno – neće se to meni dogoditi, tj. mom detetu. Opravdanje pronalaze i objašnjavaju da od nekih prijatelja deca gledaju TV po nekoliko sati, pa im ništa ne fali ili da je starije dete gledalo svaki dan TV i da je sve u redu kod njega i sl. I onda se desi problem, dete kasni u razvoju, ne progovara, kreće na terapije, roditelji obilaze stručnjake za rani razvoj, pokušavaju da nadoknade ono što mozak nije dobio u interakciji sa okruženjem ili još gore, čekaju i čekaju da se problem reši sam od sebe.
Nažalost teško da će proći samo od sebe, tako da čim roditelji primete da nešto nije u redu neka se obrate pedijatru koji će ih dalje uputiti.
Posao deteta je kretanje, interakcija, igra, a gledanje TV-a, posebno tableti i video igrice su poslednja opcija koju bi trebalo svesti na minimum ili potpuno ukinuti.
Dr Ranko Rajović
Izvor: NTC sistem učenja
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.