I sva su ta deca sad ovde, sva su ona, kao anđeli, sva su kod Hrista, a On sam među njima, u njihovoj sredini, i pruža im ruke, i blagosilja njih.
Čučnu i zguri se, a nikako da odahne od straha, i najednom, sasvim iznenada, dođe mu tako prijatno: ručice i nožice ga najednom prestaše boleti, i bi mu tako toplo, kao kraj peći!… Pa se trže i sav uzdrhta: ah, ta on je to ovde napolju zaspao! Kako je dobro tu spavati!
“Posedeću ovde malko, pa ću opet poći da gledam one lutke”, pomisli dečko, nasmehno se i seti ih se: “Baš kao žive!”… I najednom mu se priču da nad njim njegova mama pevuši pesmicu. “Mama, ja spavam; ah, kako je ovde dobro spavati!”
– Ajdemo k meni, mali, na božićnu večeru, na božićno drvce, na Hristovu jelku, – šapnu nad njim najednom nekakav tihi glas.
On već pomisli da je to njegova mama, ali ne, nije ona. Pa ko ga je onda to sad zvao? On ne vidi, ali neko se saže prema njemu, zagrli ga u pomrčini, a on mu pruži ruku i… najednom… O, kakva svetlost! O, kakva divna božićna jelka! Nego to nije jelka, on još takvih drveta video nije! Gde li je on to sad? Sve se blista, sve se sija, a svud oko njega lutke, – ali ne, to su sve dečaci i devojčice, samo vrlo sjajni. Svi se oni viju oko njega, lete, svi ga ljube, uzimaju ga, nose sa sobom, pa i on sam leti, i vidi: gleda ga njegova mama, i smeje se na nj radosno.
Mama! Mama! Ah, kako je dobro ovde, mama! – dovikuje joj dečko, pa se opet ljubi sa decom, hteo bi da im što brže ispriča o onim lutkicama iza prozora. “Ko ste vi, dečaci? Ko ste vi devojčice?” – pita ih on, smešeći se i ljubeći ih.
-To je večera uoči Božića, Badnje veče i jelka kod Hrista, – odgovaraju mu oni. – “Kod Hrista je uvek na Badnje veče jelka za malu decu, koja tamo dole nemaju svoje jelke… Mi smo Hristovi polažajnici…”
I on doznade da su ti dečaci i devojčice svi bili isto takva deca kao i on – ali jedni su se posmrzavali još u onim kotaricama u kojima su ih od podlaca i kukavica prevarene, i sramno napuštene mlade matere ostavile pred kućama petrogradskih činovnika; druga učmanula i umrla kod najmljenih dojkinja – na ishrani u Domu za odojčad; treća su umrla na sasušenim, učmanulim grudima svojih iznemoglih matera kad je bila gladna godina; četvrta se pogušila u vagonima treće klase, od zapare i smrada – i sva su ta deca sad ovde, sva su ona, kao anđeli, sva su kod Hrista, a On sam među njima, u njihovoj sredini, i pruža im ruke, i blagosilja njih, i majke im…
A i majke te dece sve stoje tu, u prikrajku, i plaču: svaka upoznaje svog dečka ili devojčicu, a ovi im doleću i ljube ih, utiru im suze ručicama i mole ih da ne plaču, jer je njima ovde tako dobro…
A dole, ujutru, pokućari nađoše iza hvatova složenih drva malu lešinicu zalutalog i smrznutog dečka…
Izvor: Svetosavlje.org
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Vi ste tu, u školi, da NAHRANITE SVOJ UM, a ne da se ne stidite pred porodicom
„U prvoj sedmici škole mi, učenici 1-B odjeljenja, dobili smo obavještenje da će nas posjetiti fotograf. Sjećam se da nas je slikao sa podignutom rukom. - Sada podignite dva prsta...
Danas je Svetski dan knjige – dan kada se podsećamo zašto je tako važno čitati
Povod za obeležavanje Svetskog dana knjige i autorskih prava, koji se obeležava od 1995. godine nakon Generalne konferencije UNESKO-a u Parizu, bilo je odavanje počasti svetskim velikanima književnosti koji su...
Stavi i meni lanac, samo budi strpljiv sa mnom!
Ni ovo jutro nije bilo ništa drugačije od prethodnih. Iz kuće su se čuli povici čovjeka koji viče na sina: - Ustaj, već je kasno! - Umij se, operi zube,...
Bertolt Breht: Čuo sam da nećete ništa da učite
Čuo sam da nećete ništa da učite, Iz toga zaključujem: milioneri ste. Budućnost vam je obezbeđena – ona je Pred vama u sjaju. Vaši su se roditelji Postarali da vam...
Nema komentara.