Napolju je bolje. To se vidi i po ponašanju deteta ako je provelo dva sata napolju i ako je provelo dva sata u igraonici, po povratku kući.
Jesi li uopšte video Slavljenika?
S ozbiljnim vrtićkim stažom, svaki put kad bi stigla pozivnica za igraoničku žurku, odmah se setim Bate: „Tko nije vodio djecu na Zagrebački velesajam, taj ne zna što je patnja.“ Iako se na prste može izbrojiti koliko puta slavljenikov roditelj nije dobio sms „hvala na pozivu, nažalost nećemo doći“, i ovoliko mi je dosta. Lep običaj da se detetu postavljaju pitanja jača njegove jezičke sposobnosti i misaone procese, a i proširuje vaša znanja. „Kako je bilo?“ „Supeeer!“ „S kim si se igrao?“ „Paaa, sa bratom.“ „A čega si se igrao sa Slavljenikom?“ „Paaa, tuc-muc.“ „Jesi li uopšte video Slavljenika?“ Varijanta 1: „Paaa da, kada smo pevali divan dan…“ Varijanta 2: „Paaaaaa, ne…“ „Jesi li ti pevao divan dan?“ „Paaa, nisam bio tu.“
Pročitajte i: Roditeljima uručena kazna za nedolazak deteta na rođendan druga iz vrtića
Deca ko deca – ni za glavu ni za rep. Ništa tu ne bi bilo čudno da se ovaj tip razgovora nije ponovio u slučaju najvećeg broja igraoničkih partija, i s najvećim brojem sagovornika. Toliko o socijalizaciji i zajedničkom igranju. Jedino se ne može sa sigurnošću reći da li je gore kad je manja ili kad je veća igraonica, tzv. bogatija sadržajima. U potonjem slučaju parti se pretvara u upinjanje zaposlenih osoba da evidentiraju gde je koje dete (koje vide prvi put u životu i koje jurca od sadržaja do sadržaja), svevremeno zveranje roditelja koji, prirodno, nemaju poverenja u tzv. neiskusne devojčice, nadglasavanje često neprikladne muzike, isprobavanje keteringa, socijalizaciju roditelja (v. gore). U manjim igraonicama je sve to isto, samo što se više trči ukrug nego tamo-amo. Manja je verovatnoća da dete samo odluta napolje. I još je malo nezgodnije za pušače, pošto je nepostojeća pregrada odmah tu pored parkiranih kolica s bebama.
Pod pretpostavkom da su svi objekti prošli proceduru i zadovoljili izvesne standarde, morali bismo se zapitati o tim standardima… Mada nije da se ne interesujemo. Osoblje popularnih igraonica veličine fudbalskog terena žali se da, kada im u posetu dođu organizovane ture odkojekuda, roditelji koji imaju rezervisani termin ko iz topa pitaju: otkud ta deca, ko je to dozvolio, kako je do toga došlo, da li je prostor bezbedan (o dimenzijama v. gore) za taj broj dece… a u stvari: ja-sam-bre-ove-pare-u-znoju-lica-svog-zaradio-žrtvujući-vreme-koje-je-trebalo-da-provedem-s-detetom-i-sad-će-neki-tamo-koji-nisu-platili-da-mi-se-mešaju-a-nisu-platili. Setimo se: idealan otac, sa stanovišta tržišta, nije otac koji slobodno vreme provodi s detetom, ide u park, vozi biciklu. Idealan otac, sa stanovišta tržišta je onaj koji slobodnog vremena i nema, jer radi prekovremeno da bi tom detetu obezbedio odlazak u akvapark itd. Tužno je to – za onu decu bi toličačka igraonica uistinu bila čudo i, moguće je, da bi konačno znala o čemu da pišu na temu Doživljaj sa letnjeg raspusta. Istovremeno, onom slavljeniku teško da to nešto znači. Ali roditelju znači, jer kad mu, kao one slatke reči na početku, na kraju uzdah izmami račun, bar da zna što ne žali.
Odlican tekst !
Apsolutno se slazem…bas sam ovih dana razgovarala sa prijateljima o ovome..svi se slazu da igraonice nisu najbolji izbor ali ce se vecina ipak odluciti za njih,za proslavu rodjendana…pobogu,svi tako rade!ja necu! 🙂