Onog momenta kada postaneš roditelj, dete je najvrednije što imaš.
O zakonskim obavezama roditelja se pregovara tek kada srce i duša zakažu, ali u uobičajenoj situaciji priroda odradi svoj posao i sve strepnje ovog sveta danju, a i noću dolaze u misli većine roditelja.
Kao dlanom o dlan proletelo je vreme i naše dete kreće u vrtić.
Mnogi roditelji pitaju se: Da li je dovoljno pažnje usmereno NA MOJE dete u kolektivu?
Da li je MOJE DETE adekvatno zbrinuto dok su u kolektivu?
Pitanja na koja bi svako iz svog ugla mogao da kaže nešto – jedno mišljenje imaju roditelji, a često potpuno drugačije vaspitačice. Objektivni posmatrači i stručnjaci, pak, mogu imati neko sasvim logično objašnjenje i viđenje situacije u kojoj su naši vrtići.
Da li smo izgubili kolektivnu svest? Razumemo li jedni druge? Da li bar pedagozi i psiholozi razumeju vaspitače i vaspitačice?
Upravo o tome je, na svom fb profilu, pisala i pegagog Snežana Golić, osvrnuvši se najviše na pedagoge i psihologe:
„Dok vaspitačice masovno daju otkaze, moja struka i dalje podržava roditelje koji pišu u negativnoj konotaciji statuse:
‘I vaspitačice su rekle da ne mogu samo jednom detetu da se posvete.’
Stručnjaci čitaj (teoretičari) imaju razumevanja za dete, a za vaspitačice ne.
LEPO BI BILO DA JE NA 3-5 DECE 1 VASPITAČICA.
SVE DOK JE NA 34 DECE DVE VASPITAČICE, OD KOJIH JE JEDNA VIŠE NA BOLOVANJU, NEGO ŠTO RADI… PONESITE IM ČOKOLADU.
Ili mene naučite kako da se 2 vaspitačice maksimalno posvete 1 detetu u grupi od 25 – 35 dece???
I razumem roditelje… briga njih za ostalih 34.
Zato ne mogu ni da uđu u sobu, a ne da rade taj posao.
Ali šta je sa pedagozima i psiholozima koji to nerazumevanje okolnosti dodatno podgrevaju?“
Post je privukao veliku pažnju. U većini komentara pružena je podrška vaspitačima i ukazano je na značaj navedenog problema, bez čijeg rešenja društvo ne može dalje.
Mi kao redakcija, želimo da pitamo i roditelje:
Da li ste nekada pokušali da pričuvate 5 dece, koja su vaspitavana na 5 različitih načina? Razumemo da to nije odabrana struka većine čitalaca, ali baš zato 5 dece. Vaspitačice čuvaju 25-35 , pa i više. Koliko je ovo društvo svesno te činjenice?
Da li znate da deca, tokom boravka u vrtiću 8 puta samo peru ruke? Minimum. Gde je sve ostalo? Priznajte da ste umorni sa jednim, dvoje, troje… budite pošteni.

Koliko odsustvo empatije je potrebno da u toj opasnoj igri sa dečijim životima neko postavi pitanje o individualnim potrebama pojedinca? Budimo realni.
Ako te dive i najhrabriji ljudi ove zemlje uglavnom žene, uspeju da sačuvaju ovoliki broj dece i spremno kažu: „Dobro, pristajem“ , onda je na nama da im čestitamo, da im se zahvalimo, da im odnesemo neki cvetić, crtež… da im kažemo hvala, da im se nasmešimo. I da ih pitamo da li im nešto treba. Ništa više.
To je empatija. Dok ne pronađemo rešenje ove nepravde.
A da li postoji neko rešenje za ovaj problem? U jednom od komentara našla se sjajna ideja koja se primenjuje u vrtićima u Švedskoj gde je situacija znatno bolja, a roditelji, deca i vaspitači zadovoljni. Evo kako to izgleda:
„Jedna vaspitačica na petoro dece, nismo tačno podeljene na koje petoro dece ide jedna već svi radimo sa svima. Postoji nešto što se zove Vikariebanken, jer su vaspitačice ljudi koji imaju svoju decu pa moraju da ostanu kod kuće ili su bolesne.“ – piše u komentaru jedna mama koja se školovala i radila u švedskim vrtićima, dok su njena deca prošla vrtićko doba u Srbiji.
Po rečima Dragice Pejica, a iz ličnog iskustva, sistem po kom funkcioniše vrtić u Švedskoj je sledeći:
„Vikariebanken je banka sa zaposlenim vikarie, ja sam godinu dana radila kao vikarie dok sam studirala. Posle intervjua za posao dobije se online kalendar gde se upiše dan i radno vreme koje je vikarie spreman da radi. Minimum je dva dana u sedmici a preporuka je da se popune svi dani jer su veće šanse za više posla. Vikarie mora da bude spreman za posao svaki dan koji je popunio u kalendaru jer sms o lokaciji i radnom vremenu stize rano ujutru i na taj sms se odgovori sa Da ili Ne i onda se ide na posao taj dan, a često se radi o više dana.
Postoji i Resurs vikarie gde se radi po više meseci u jednoj grupi i sve to često vodi ka stalnom zaposlenju, obrazovanje je obavezno.
Vikarie su često i vaspitačice koje imaju par godina do penzije ali ne žele stalni posao i žele više slobodnog vremena. Vikarie nema iste radne zadatke i obaveze kao zaposleni, puno je lakše.
Ja mislim da je to jednostavno i efikasno. Deca vole kada dođu novi vaspitači, pedagozi isto jer je svaka pomoć neophodna i taj posao je predivno iskustvo za vikarie jer steknu iskustvo, nove prijatelje i obogate život svom tom decom sa kojom rade.“
Zvuči savršeno, ali i izvodljivo, zar ne? Ideja je više od pola posla, a resursi nam ne fale. Kada bi se ovakav sistem implementirao u naše obrazovanje više bi školovanih vaspitača moglo da nađe zaposlenje, a ono što je najvažnje – više bi ih bilo u sistemu i deca bi bila bolje raspoređena. Možda bi onda stvarno mogle da se povremeno posvete jednom detetu.