Dragi roditelji, imam jednu važnu stvar da vam kažem – ništa se ne podrazumeva ako se ne kaže i ako nije uspostavljeno kao pravilo!
Šta to znači? Znači da mi uglavnom „pričamo u prazno“ našoj deci, dajući im bezbroj nepotrebnih informacija, dok ona najviše primećuju način na koji smo nešto rekli (glas) i kako izgledamo dok govorimo (lice i telo). Sad vam je verovatno jasnije zašto nas deca stalno posmatraju – zato što tako uče, ali stvarno! Na svojim radionicama stalno naglašavam da su deca prepametna i da žele da uče, samo taj proces učenja treba da bude u skladu sa njihovim mogućnostima (uzrast), principima prenošenja informacija (govor tela i glas) i vrlo konkretnim i jasnim uputstvima (setite se – 7%).
Stalno pričamo i čitamo da su deca u ranom uzrastu kao sunđeri koji upijaju sve što vide i čuju, pa verovatno otud i roditeljska očekivanja da onda isto tako treba da „upiju” i njihova očekivanja. Međutim, problem sa očekivanjima je taj što su ona najčešće neizgovorena (to su ideje u našim glavama), pa to zapravo znači da dete treba da nam čita misli!
Dakle, ako želimo da dete nešto uradi onda to treba i da mu kažemo i ujedno pokažemo kako tačno treba. Zadatak „Sredi sobu!“ u vašim očekivanjima može da znači da vaš školarac stavi svaku stvar na mesto, obriše prašinu, usisa, a prljav veš ubaci u korpu. Za njega to može da znači da skloni igračke sa poda i soba je sređena! Vaša i njegova očekivanja su potpuno različita i zato je potrebno da se jasno kaže šta znači zahtev „sredi sobu“.
Isto je i sa pravilima. Ako očekujete da dete pere ruke pre obroka neophodno je da to uspostavite kao pravilo tako što ćete prvo verbalizovati – Uvek se peru ruke pre jela, i pokazati – otići ćete zajedno u kupatilo i pokazati mu. Što je dete mlađe to određenu radnju treba ponoviti više puta uz pokazivanje i kratko objašnjavanje. Kasnije sledi podsećanje – Jesi oprao ruke? A na kraju usvajanje pravila koje dete spontano radi.
S obzirom da sam napomenula da glas igra veliku ulogu u komunikaciji, važno je da imamo miran ton, a ja bih dodala i veseo, pa čak i šaljiv, jer to budi pozitivne emocije. Kada se neka radnja obavlja uz dobar osećaj ona postaje za tu osobu izvor zadovoljstva. Ako dete zaboravi da uradi nešto, uzdržite se od kritike, dovoljno je da ga uz osmeh podsetite – A ručice? Po njegovoj reakciji će vam biti jasno da to daje bolje rezultate od podignute obrve i stisnutih usta ili kritike „Opet nisi oprao ruke!“
Naravno da je potrebno vreme da se svaka radnja/pravilo usvoji, što podrazumeva strpljenje, kao i doslednost. Međutim, ako razumemo da na ovaj način dete uči, to je dovoljan motiv da svoja očekivanja iz misli „prebacimo u etar“ i da im budemo dobar, pozitivan model. To je zaista mala promena koja pravi velike razlike u međusobnim razgovorima, a što je još važnije smanjuje prostor za nerazumevanje.
Dragana Aleksić, family coach
Seminar „Umetnost komunikacije sa decom“ Dragana će održati 7. avgusta u Beogradu. Više informacija na: https://aleksicdragana.com/2016/01/18/umetnost-komunikacije-sa-decom/
Nema komentara.