Jelena Veljača: Ako sam pre bila nepoštena prema ljudima s decom, sve mi se to vratilo poput bumeranga

Bila sam “one druge”, žene bez djece. Prijateljicu koja je rodila prije nas znale smo ogovarati na kavama, kako ona ne može nikad stići na vrijeme, zašto joj je dijete stalno na sisi...

Piše: Jelena Veljača

Prijateljicu koja je rodila prije nas znale smo ogovarati na kavama, kako ona ne može nikad stići na vrijeme, zašto joj je dijete stalno na sisi, zašto doji u javnosti (i to pred našim partnerima, zamisli samo!), zašto nas maltretira da pušimo po balkonima usred zime…
Da sam znala kako je to stvarno, bila bih bolja prema tebi, napisala sam nedavno prijateljici koja je postala majka desetak godina prije mene. I desetak godina prije cijele jedne generacije mama s kojima se ja sad družim na WhatsAppu u dugim besanim noćima. Bila je prilično sama, ona i beba, ne u realnom životu (ta beba ima super tatu i bake pune ljubavi), ali ona, Majka, Žena, Cura koja je rodila prije svojih prijateljica.

- Advertisement -

Znale smo je pomalo ogovarati na kavama, kako ona ne može nikad stići na vrijeme, zašto joj je dijete stalno na sisi, zašto doji u javnosti (i to pred našim partnerima, zamisli samo!), zašto nas maltretira da pušimo po balkonima usred zime, zašto kupuje samo organsku hranu i po mećavi i po sparini od plus 40 stupnjeva… Ogovarale smo je iz neznanja, iz ljubavi, kako to prijateljice smiju, ispod glasa, s dozom grižnje savjesti, sa sto upitnika iznad glave. Nismo znale, reći ću danas u našu čast, u našu obranu. Ma, pojma nismo imale.

Bila sam “one druge”, žene bez djece, žena bez djece, žena koja je jednom, priznajem ponizno, moj grijeh, moj-bez-ironije- preveliki grijeh, izmijenila osuđujući pogled s konobarom u zagrebačkom popularnom restoranu jer je dijete jedne moje poznanice puzalo po podu terase tog restorana dok je on iznad njega nosio vrelu juhu, znojan od vrućine, užurban i profesionalan, nesvjestan, kao i ja, da je ona vjerojatno zahvaljivala Bogu što se bebač želi na tren zabaviti puzanjem, da joj, dok je u usta stavljala toplu žlicu neke hrane (a majke male djece rijetko, vrlo rijetko jedu išta što se nije deset puta podgrijalo i ohladilo), kroz glavu prolazi krivnja oko toga što je malena na podu i simultano dok razvija motoričke sposobnosti gura šakice u usta, da joj prolazi odmah i utjeha o “pravilu pet sekundi” (ako stvar ili rukica dotakne pod ili prljavu površinu na manje od pet sekundi, roditelj se ima pravo praviti kao da se to i nije desilo – pravilo koje spašava zdrav razum, ali i za koje sumnjam da je potpuna izmišljotina preumornih roditelja koji ne mogu samo stajati kraj mašine za rublje), da će za trinaest minuta morati podići dijete i paziti da ga drži po pravilima ergonomije ili će dijete zauvijek imati iskrivljenu kralješnicu, okserice i psihičke probleme, njegovih deset kila, i šeće po restoranu, dok drugi mirno jedu, dok Druge ukrštavaju poglede s konobarima svijeta, poglede osude.

Da, bila sam Druge, jer pojma nisam imala. Tko zna što misle moji suradnici danas kad im kažem da jednostavno nisam stigla napisati tekst za ovu nedjelju jer je L. prvo kasno zaspala, a onda se rano probudila, a izašlo je prvo sunce u deset, ma što deset, u dvadeset dana, i bilo je esencijalno da izađemo iz kuće, što zbog njezina vitamina D i potencijalnog rahitisa, što zbog mog psihičkog zdravlja, jer biti zatvoren s bebom od pet mjeseci u kući je SMRT.

spot_img

Najnovije

Slobodna igra: zašto je detetu potrebno vreme u kojem „ne radi ništa“

U svetu u kojem se detinjstvo sve češće ispunjava obavezama, treninzima, radionicama i različitim aktivnostima, lako zaboravljamo jednu važnu stvar: dete se najviše razvija upravo onda kada se igra slobodno.

Dečiji naučni karavan kreće na put kroz Srbiju: Lidl Srbija i MoleKul donose svet nauke za najmlađe

„Dečiji naučni karavan” donosi novu dinamiku: ova jedinstvena avantura pakuje kofere i stiže direktno na Lidl parkinge u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Požegi, kao i na posebno odabrane lokacije u Kragujevcu, Subotici, Zrenjaninu, Šapcu, Kraljevu i Novom Pazaru.

Zašto kupujemo suvenire? Male uspomene koje čuvaju najlepše trenutke

Psiholozi objašnjavaju da ljudi ne stvaraju emocionalnu vezu sa samim predmetom, već sa iskustvom koje on predstavlja.

Šta bi današnja deca mogla da nauče od dece iz 90-ih: Ne mora svaki trenutak da postane viralan

Svaka generacija nosi svoje i loše strane i vrednosti. Iako nam se ponekad čini da su današnje generacije klinaca, nekako logično, ispred onih iz devedesetih, stvari nisu uvek onakve kako izgledaju.

Snežana Golić, sportski pedagog: Sport ne priprema decu za medalje. Priprema ih za život.

“Neka deca ne biraju sport prema tome šta drugi očekuju od njih, već prema tome gde se osećaju slobodno, prihvaćeno i radosno. Jer igra ne pita ko si, koliko si brz, da li si dečak ili devojčica i hoćeš li jednog dana osvojiti medalju. Ona samo želi da se igra.”

Pratite nas

KOMENTARI

1 Komentar

  1. Divan tekst. Ali, ne može se saprati osuđivanje. Drugo i najbitnije. Niste samohrana mama. Može i karijera stati par godina, sa se insan (čovjek) nauči pravilnom životu. 😉 Kukate previśe, pravdate se. Niste mi više J.V. kojoj sam se divila. Imate čak tetu preko vikenda. Isuvišno dalje.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img