Jelena Veljača: Ako sam pre bila nepoštena prema ljudima s decom, sve mi se to vratilo poput bumeranga

Piše: Jelena Veljača

Prijateljicu koja je rodila prije nas znale smo ogovarati na kavama, kako ona ne može nikad stići na vrijeme, zašto joj je dijete stalno na sisi, zašto doji u javnosti (i to pred našim partnerima, zamisli samo!), zašto nas maltretira da pušimo po balkonima usred zime…
Da sam znala kako je to stvarno, bila bih bolja prema tebi, napisala sam nedavno prijateljici koja je postala majka desetak godina prije mene. I desetak godina prije cijele jedne generacije mama s kojima se ja sad družim na WhatsAppu u dugim besanim noćima. Bila je prilično sama, ona i beba, ne u realnom životu (ta beba ima super tatu i bake pune ljubavi), ali ona, Majka, Žena, Cura koja je rodila prije svojih prijateljica.

Znale smo je pomalo ogovarati na kavama, kako ona ne može nikad stići na vrijeme, zašto joj je dijete stalno na sisi, zašto doji u javnosti (i to pred našim partnerima, zamisli samo!), zašto nas maltretira da pušimo po balkonima usred zime, zašto kupuje samo organsku hranu i po mećavi i po sparini od plus 40 stupnjeva… Ogovarale smo je iz neznanja, iz ljubavi, kako to prijateljice smiju, ispod glasa, s dozom grižnje savjesti, sa sto upitnika iznad glave. Nismo znale, reći ću danas u našu čast, u našu obranu. Ma, pojma nismo imale.

Bila sam “one druge”, žene bez djece, žena bez djece, žena koja je jednom, priznajem ponizno, moj grijeh, moj-bez-ironije- preveliki grijeh, izmijenila osuđujući pogled s konobarom u zagrebačkom popularnom restoranu jer je dijete jedne moje poznanice puzalo po podu terase tog restorana dok je on iznad njega nosio vrelu juhu, znojan od vrućine, užurban i profesionalan, nesvjestan, kao i ja, da je ona vjerojatno zahvaljivala Bogu što se bebač želi na tren zabaviti puzanjem, da joj, dok je u usta stavljala toplu žlicu neke hrane (a majke male djece rijetko, vrlo rijetko jedu išta što se nije deset puta podgrijalo i ohladilo), kroz glavu prolazi krivnja oko toga što je malena na podu i simultano dok razvija motoričke sposobnosti gura šakice u usta, da joj prolazi odmah i utjeha o “pravilu pet sekundi” (ako stvar ili rukica dotakne pod ili prljavu površinu na manje od pet sekundi, roditelj se ima pravo praviti kao da se to i nije desilo – pravilo koje spašava zdrav razum, ali i za koje sumnjam da je potpuna izmišljotina preumornih roditelja koji ne mogu samo stajati kraj mašine za rublje), da će za trinaest minuta morati podići dijete i paziti da ga drži po pravilima ergonomije ili će dijete zauvijek imati iskrivljenu kralješnicu, okserice i psihičke probleme, njegovih deset kila, i šeće po restoranu, dok drugi mirno jedu, dok Druge ukrštavaju poglede s konobarima svijeta, poglede osude.

Da, bila sam Druge, jer pojma nisam imala. Tko zna što misle moji suradnici danas kad im kažem da jednostavno nisam stigla napisati tekst za ovu nedjelju jer je L. prvo kasno zaspala, a onda se rano probudila, a izašlo je prvo sunce u deset, ma što deset, u dvadeset dana, i bilo je esencijalno da izađemo iz kuće, što zbog njezina vitamina D i potencijalnog rahitisa, što zbog mog psihičkog zdravlja, jer biti zatvoren s bebom od pet mjeseci u kući je SMRT.