Ponekad moji suradnici, kao npr. moj urednik danas, napiše: “Ne mogu bez tebe, pošalji obavezno”, i prisili me da pošaljem L. s ocem u šetnju i da tipkam u krivnji (jer ja sam mama koja radi i preko tjedna, kad je L. s tetom čuvalicom), ali što on, ispod tog dobrohotnog, prijateljskog profesionalizma i legitimnog šefovskog zahtjeva doista misli? “Pretjeruje”, “što je njoj, misli da je prva koja je rodila i radi?” Prevrće li očima po redakciji?
Što misle moji glumci kad im se ne javim na prvu zvonjavu na telefon pa napišem, iskreno, bez ograda i srama: “Sorry, dojim, javim se kasnije”. “Oversharing”, “zašto ja moram znati intimne detalje njezina života” ili, još gore, “boli me neka stvar što ti dojiš, ja imam pravih problema s partnerom na setu?” Čula sam nedavno, ali vrlo blago inputirano, da nisam “dovoljno dostupna”. I nisam, rekla bi Miranda Hobbes u epizodi “Seksa i grada” posvećenoj njezinoj borbi s poslom i majčinstvom, nisam dovoljno dostupna, LENI. Postaješ životinja, postaješ skup instinkata, i ništa te ne može spriječiti na putu do toga da ti je dijete nahranjeno, zadovoljno, nasmijano, sretno.
Ulaziš u javne bazene u prljavim trapericama (vlastito iskustvo), iako je to strogo zabranjeno, jer ti dijete plače. Vadiš sisu u svim popularnim i nepopularnim restoranima grada Zagreba, i ni ne zapitaš se tko te vidi, a tko ne. Dapače i čak štoviše, ubijaš konobare pogledima i dalje, ali ovaj put ne u tihom razumijevanju Onih, žena bez djece, već u panterskoj borbi za dobrobit svog čeda.
Organska hrana? Check, check, check! Urlanje na sudskog dostavljača koji se – pazite sad – usudio pozvoniti na moje zvono u svoje radno vrijeme? ŠTO VAM JE, GOSPODINE, JESTE LI NORMALNI, PA NEKI LJUDI IMAJU MALU DJECU! (I u tom trenutku shvaćate da ste vi sad, nepovratno, “neki ljudi”).
A sjećam se dobro, bila sam već trudna, kad su Neki Ljudi iz susjedstva urlali na mene jer “naši psi laju ispred njihove zgrade, a oni imaju malu djecu!” Ako sam bila nepoštena, a jesam, sve mi se vratilo, naravno, Leninim rođenjem, ravno kao bumerang u lice, i pokušavam istovremeno biti dalje i One (žene bez djece), moje najdraže prijateljice, koje piju kad se sjete, kad im paše, i dolaze kući baš isto tako, i One, žene s djecom, koje čitaju etikete i pridržavaju se rasporeda makar padaju s nogu, koje znaju sve o otpuštanju mlijeka i koje razumiju, bez riječi, borbu s dohranom, borbu s gramima, borbu s puzanjem i okretanjem i reakcijama na cjepiva, i mjesta u vrtićima.
One, koje kasne u jaslice po svoju djecu, One, koje se izgladnjuju a da to nitko ne zna, ne da bi bile mršave, već jer jednostavno ne stignu, i One, koje ne stignu predati tekst, i One, koje osuđuju, kao producentice, kašnjenje s epizodama. One, sa savršenim frizurama, i One, kojima je odlazak frizeru kao spa centar na privatnom otoku usred Tihog oceana. Sve smo mi One, sjetite se toga kad ste na drugoj strani. Kad kažem One, mislim na One druge, upravo na njih. I one ljute, koje nemaju pojma, i one ljute, koje imaju.
Izvor: Jutarnji list
Divan tekst. Ali, ne može se saprati osuđivanje. Drugo i najbitnije. Niste samohrana mama. Može i karijera stati par godina, sa se insan (čovjek) nauči pravilnom životu. 😉 Kukate previśe, pravdate se. Niste mi više J.V. kojoj sam se divila. Imate čak tetu preko vikenda. Isuvišno dalje.