Jelena Veljača: Ako sam pre bila nepoštena prema ljudima s decom, sve mi se to vratilo poput bumeranga

Bila sam “one druge”, žene bez djece. Prijateljicu koja je rodila prije nas znale smo ogovarati na kavama, kako ona ne može nikad stići na vrijeme, zašto joj je dijete stalno na sisi...

Ponekad moji suradnici, kao npr. moj urednik danas, napiše: “Ne mogu bez tebe, pošalji obavezno”, i prisili me da pošaljem L. s ocem u šetnju i da tipkam u krivnji (jer ja sam mama koja radi i preko tjedna, kad je L. s tetom čuvalicom), ali što on, ispod tog dobrohotnog, prijateljskog profesionalizma i legitimnog šefovskog zahtjeva doista misli? “Pretjeruje”, “što je njoj, misli da je prva koja je rodila i radi?” Prevrće li očima po redakciji?

Što misle moji glumci kad im se ne javim na prvu zvonjavu na telefon pa napišem, iskreno, bez ograda i srama: “Sorry, dojim, javim se kasnije”. “Oversharing”, “zašto ja moram znati intimne detalje njezina života” ili, još gore, “boli me neka stvar što ti dojiš, ja imam pravih problema s partnerom na setu?” Čula sam nedavno, ali vrlo blago inputirano, da nisam “dovoljno dostupna”. I nisam, rekla bi Miranda Hobbes u epizodi “Seksa i grada” posvećenoj njezinoj borbi s poslom i majčinstvom, nisam dovoljno dostupna, LENI. Postaješ životinja, postaješ skup instinkata, i ništa te ne može spriječiti na putu do toga da ti je dijete nahranjeno, zadovoljno, nasmijano, sretno.

- Advertisement -

Ulaziš u javne bazene u prljavim trapericama (vlastito iskustvo), iako je to strogo zabranjeno, jer ti dijete plače. Vadiš sisu u svim popularnim i nepopularnim restoranima grada Zagreba, i ni ne zapitaš se tko te vidi, a tko ne. Dapače i čak štoviše, ubijaš konobare pogledima i dalje, ali ovaj put ne u tihom razumijevanju Onih, žena bez djece, već u panterskoj borbi za dobrobit svog čeda.

Organska hrana? Check, check, check! Urlanje na sudskog dostavljača koji se – pazite sad – usudio pozvoniti na moje zvono u svoje radno vrijeme? ŠTO VAM JE, GOSPODINE, JESTE LI NORMALNI, PA NEKI LJUDI IMAJU MALU DJECU! (I u tom trenutku shvaćate da ste vi sad, nepovratno, “neki ljudi”).

A sjećam se dobro, bila sam već trudna, kad su Neki Ljudi iz susjedstva urlali na mene jer “naši psi laju ispred njihove zgrade, a oni imaju malu djecu!” Ako sam bila nepoštena, a jesam, sve mi se vratilo, naravno, Leninim rođenjem, ravno kao bumerang u lice, i pokušavam istovremeno biti dalje i One (žene bez djece), moje najdraže prijateljice, koje piju kad se sjete, kad im paše, i dolaze kući baš isto tako, i One, žene s djecom, koje čitaju etikete i pridržavaju se rasporeda makar padaju s nogu, koje znaju sve o otpuštanju mlijeka i koje razumiju, bez riječi, borbu s dohranom, borbu s gramima, borbu s puzanjem i okretanjem i reakcijama na cjepiva, i mjesta u vrtićima.

One, koje kasne u jaslice po svoju djecu, One, koje se izgladnjuju a da to nitko ne zna, ne da bi bile mršave, već jer jednostavno ne stignu, i One, koje ne stignu predati tekst, i One, koje osuđuju, kao producentice, kašnjenje s epizodama. One, sa savršenim frizurama, i One, kojima je odlazak frizeru kao spa centar na privatnom otoku usred Tihog oceana. Sve smo mi One, sjetite se toga kad ste na drugoj strani. Kad kažem One, mislim na One druge, upravo na njih. I one ljute, koje nemaju pojma, i one ljute, koje imaju.

Izvor: Jutarnji list

spot_img

Najnovije

Slobodna igra: zašto je detetu potrebno vreme u kojem „ne radi ništa“

U svetu u kojem se detinjstvo sve češće ispunjava obavezama, treninzima, radionicama i različitim aktivnostima, lako zaboravljamo jednu važnu stvar: dete se najviše razvija upravo onda kada se igra slobodno.

Dečiji naučni karavan kreće na put kroz Srbiju: Lidl Srbija i MoleKul donose svet nauke za najmlađe

„Dečiji naučni karavan” donosi novu dinamiku: ova jedinstvena avantura pakuje kofere i stiže direktno na Lidl parkinge u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Požegi, kao i na posebno odabrane lokacije u Kragujevcu, Subotici, Zrenjaninu, Šapcu, Kraljevu i Novom Pazaru.

Zašto kupujemo suvenire? Male uspomene koje čuvaju najlepše trenutke

Psiholozi objašnjavaju da ljudi ne stvaraju emocionalnu vezu sa samim predmetom, već sa iskustvom koje on predstavlja.

Šta bi današnja deca mogla da nauče od dece iz 90-ih: Ne mora svaki trenutak da postane viralan

Svaka generacija nosi svoje i loše strane i vrednosti. Iako nam se ponekad čini da su današnje generacije klinaca, nekako logično, ispred onih iz devedesetih, stvari nisu uvek onakve kako izgledaju.

Snežana Golić, sportski pedagog: Sport ne priprema decu za medalje. Priprema ih za život.

“Neka deca ne biraju sport prema tome šta drugi očekuju od njih, već prema tome gde se osećaju slobodno, prihvaćeno i radosno. Jer igra ne pita ko si, koliko si brz, da li si dečak ili devojčica i hoćeš li jednog dana osvojiti medalju. Ona samo želi da se igra.”

Pratite nas

KOMENTARI

1 Komentar

  1. Divan tekst. Ali, ne može se saprati osuđivanje. Drugo i najbitnije. Niste samohrana mama. Može i karijera stati par godina, sa se insan (čovjek) nauči pravilnom životu. 😉 Kukate previśe, pravdate se. Niste mi više J.V. kojoj sam se divila. Imate čak tetu preko vikenda. Isuvišno dalje.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img