Inspirisana provalom malograđanštine i arogancije, ilustrovaću naše duboke probleme jednim iskustvom. Dovoljno je staro, pre više od 6-7 godina, pa mogu o tome u kružoku javnosti.
Imadoh učenika, visok lep momak, zamuckivao je kada priča, imao je izražen otpor prema autoritetu, što znači da nijedan zadatak nije uradio kako se ište, već je uvek nešto radio po svome. Ali, kako je bio izrazito talentovan ja sam mu popuštala, povremeno smanjivala ocene, sve u svemu, snalazili smo se.
Još jedna stvar, dečko je pio ženske hormone i imao je devojku koja je isto tako pila muške hormone. Nju sam par puta videla, bili su zajedno od osnovne škole, kako sam usput saznala. Ja u te lične stvari ne ulazim, to me ne zanima, sve dok to ne utiče na konkretne prilike, obaveze u nastavi.
Jednom prilikom pojaviše se na otvorenim vratima njegovi roditelji sa molbom da ga ja nekako nagovorim da se sprema za umetnički fakultet, ali diskretno, ne mora on da zna da su me oni posetili. Majka isto profesor, koleginica, otac neki mašinski inženjer, rekoh normalni ljudi, ok, koliko mogu, talentovan jeste, ali neće da radi ono što mu je potrebno za upis. Kažu oni, pogurajte ga, mogu samo da probam, i to je to.
I tako, posle toga, rekoh da popričam sa dečkom. Kažem mu: „Talentovan si, šteta, što da ne probaš“. On krene da plače, zamuckuje: „neću, neću“ rekoh, „dobro, rekoše mi tvoji roditelji“… Kad on pozelene od besa, pa kaže zamuckujući „Jel su vam rekli da su me tukli da crtam jer mama radi u … i čuva mi radno mesto, i da me zbog toga teraju da upišem faks?! Jel vi vidite da njima ne smeta što ću da postanem žensko, ne smeta im ni da sam narkoman, šta god oću, samo da ispunim njihove bolesne ambicije!“.
Mrtva ladna sam mu rekla, sine, beži od njih, pritaji se, pravi se da se spremaš, traži utočište i beži od ludaka!
Jedna zabrinuta beogradska profesorka likovnog