Dete koje je ostalo je tužno, i pomalo ljubomorno. Neobično mu je, nema sa kime ni da se igra ni da se svađa, dosadno mu je.
Svi tvoji poslovi stoje, a glava ti puca. Čas si ljut na tu neuviđavnost, čas ti je žao, jer nije navikla da nema sa kim da maže nokte i čita i crta, a čas ti se plače jer drugo dete stiže za nekih desetak dana…
Vrhunac zabave je kad krene da iznalazi nepoznate pojmove i da te koristi kao rečnik, a tebi računar na popravci pa ako nešto ne znaš… nagrabusio si, sveznajući Čika Gugl ti nije tu…
I tako ona pita: -Mama, a šta je to civilizacija? Da razjasnim, ona ima sedam godina…
– Civilizacija? – ponavljam ja pitanje da bih dobila na vremenu. Mislim, znam ja šta je civilizacija, ali ne na jeziku sedmogodišnjaka… -Paaa, to ti je sve što je čovek stvorio i što mu je potrebno. To što imamo škole, domove zdravlja, javni prevoz, što se kulturno ophodimo jedni sa drugima, što imamo pozorišta i što u njima gledamo predstave….baš puno toga…
-Ahaa – zamišljeno mi odgovara ona, -A, jel hrana civilizacija? Hrana koju jedemo…
Uzdahnem duboko pre odgovora -Ne, Sofi, hrana je osnovna fiziološ…čovekova potrebe. Jesti moraš, bez hrane se ne može…I pre civilizacije su ljudi jeli. Životinje nisu civilizovane ali moraju da jedu…
-Šta ti je taj fizološ…ta reč koju si rekla?
Jaooo, Jasmina! Ti i tvoj dugački jezik, vajkam se u sebi i kajem što sam se zaletela da izgovorim tu reč, pa sad i nju moram da objašnjavam…
-Htela sam da kažem, fiziološka potreba, ali to ti je isto ljudska potreba, u stvari potreba čovekovog organizma…-Zbrzavam u nadi da će pitati koliko je visok Kilimandžaro pa da joj lepo kažem da ne znam i da ćemo saznati kada nam kompjuter dođe sa popravke…
Strepim od novog pitanja. Jer od kada mi starija ćerka nije tu, mlađa se bavi samo ozbiljnim temama, i definicijama, nema šanse da uzme nešto da se zabavi, samo ispituje. Setim se zašto su je vaspitači u vrtiću umesto Sofija zvali Sofokle, a moj muž od milošte –Mala advokatica….
Nadrljali smo, skroz…
-Hoćeš da se igramo Na slovo na slovo? -menja temu ona.
-Može, ali dok je plevim ovu leju – usudim se da pregovaram…
-Ne! Ako ćeš da pleviš, onda ću ja da ti pevam! – ushićena je ona
Meni lakne, znam da sledi sve ono što sam čula nebrojeno puta, ali barem ja ne moram da odgovaram. Imaću muziku uživo i biću i ja korisna…
Krećem da radim, a ona počinje repertoar sa, naravno, “Na kraj sela žuta kuća”, pa sledi “Himna Sv.Savi”, i “Avantura maloga Juju”… sve što se učilo u prvom razredu iz muzičkog…
I ja dok slušam moj mali živi tranzistor obećavam sebi svečano da više ne puštam ni jedno dete samo, da negde ode…Ili neka idu zajedno ili neka ostanu obe. Jer, ovo ovako stvarno nije život…
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽENSKE PRIČE
Razmišljala sam: šta je to u meni što pokreće ljude da plaču?
Moja prijateljica je izdala knjigu i kada sam je pozvala da joj čestitam kroz suze je govorila: "Bila sam skroz ok, a rasplakala sam se čim sam ugledala tvoje ime...
Izvini drugarice što sam rodila dete
Pišem tebi koja si mi i dalje draga, a koja si me otpisala onog trenutka kad sam postala mama: Draga moja, Izvini što ti više nisam zanimljiva mada sam i dalje...
Priče u prolazu: Šta je nama naša borba donela?
Piše: Ivana Mićić, Mama zašto U jednom malom primorskom mestu na Jadranu postoji grafit na kome piše: „Neću žvaku, hoću kusur.“ Deluje istinito ali ipak je laž. Grafit su...
Za promenu, probaj sa pohvalom
Za promenu, probaj sa pohvalom. Nije istina da "se kvari ko se hvali". Istina je da nas samokritika sve više sateruje u ćošak, a pohvala otvara naše vidike za sve...
Nema komentara.