Autoritarno vaspitanje preokrenulo se sedamdesetih godina u antiautoritarno. Rezultati nisu bili baš ubedljivi, a ni odrasli ni deca nisu imali koristi od tog koncepta.
Ilustracija: Freepik
Još pre dve ili tri generacije većina roditelja još nije imala vremena, a ni bilo kakvog povoda, da razmišlja o vaspitanju dece. Deca su podizana i vaspitavana po čvrsto utvrđenoj shemi, dobro i loše, ispravno i pogrešno razdvajano je jasno, a na roditeljima je bilo da to
samo pretoče u delo, ako treba i silom. Strogost i čvrstina važile su za izraz ljubavi prema deci.
U mnogim kulturama to je i danas tako, što nema samo negativne strane. Propisani moralni korset možda ne ostavlja mnogo mesta da se diše, ali daje i podršku i orijentaciju. Odgovornost za rane koje na taj način nastaju u dečjim dušama leži na kolektivu – jer roditelji se tako ponašaju zato što se to oduvek tako radilo – i to roditelje rasterećuje odgovornosti.
Ovako uzak okvir funkcioniše i vrlo razumno sve dok decu zahvaljujući njemu treba pripremiti na život u društvu u kome se kreću upravo u tom uskom okviru. Drugim rečima: autoritaran pristup vaspitanju, koji kruto sprovodi određeni sklop pravila, dok se volja deteta potčinjava sopstvenoj moći, decu optimalno priprema za život u strukturama koje funkcionišu upravo po takvim pravilima i u kojima najbolje preživljava onaj ko nema sopstvenu volju.
Taj pristup je, međutim, apsolutno beskoristan ako se dete priprema za život u kome su bitni sopstvena odgovornost i sloboda – vrednosti koje su se u kulturama industrijski razvijenih zemalja u međuvremenu duboko uvrežile.
Zakazivanje starog pristupa vaspitanju jasno se vidi na mestima gde se dva pristupa međusobno sukobljavaju.
Primer za to u Nemačkoj su trenutno škole s velikim procentom učenika iz zemalja migracije. Idealistički nastrojeni nastavnici tu neprestano imaju prilike da vide kako upravo oni učenici koji kod kuće doživljavaju najjaču autoritarnu disciplinu, u školi ponajmanje uspevaju da izađu na kraj s uzajamnim ophođenjem punim poštovanja, zasnovanim na sopstvenoj odgovornosti. Odsustvo drastičnih sankcija i drakonskih kazni kod njih očigledno vodi nedostatku oslonca, koji se izražava u čistoj pobuni. To zapažanje bi jednom zasvagda trebalo da obezvredi mišljenje da razlog problematičnog ponašanja dece i omladine leži u tome što kod kuće prema njima nisu dovoljno strogi . Ali o čemu se onda radi? Ako strogost više ne pali, da li to znači da decu naprosto treba da pustimo da rade šta hoće?
Ta ideja u 2014. zaista nije više ništa novo i već je dovoljno isprobana. Autoritarno vaspitanje preokrenulo se sedamdesetih godina u antiautoritarno. Rezultati nisu bili baš ubedljivi, a ni odrasli ni deca nisu imali koristi od tog koncepta. On je zakazao i kada je deci trebalo pružiti okvir u kome mogu da nauče da odgovorno izađu na kraj s izuzetno zahtevnim stanjem slobode. Posle toga klatno je ponovo krenulo unazad, u pravcu autoritarnosti. Tvrdilo se da roditelji moraju da budu jasni i dosledni, da su deci potrebne granice.
Umesto kazni, sada se govorilo o posledicama, i čudilo se što deca ne razumeju tu razliku već se i dalje osećaju osuđeno i posramljeno.
Danas se većina roditelja kreće negde između ta dva pola, što sigurno nije loša polazna tačka. Najveći problem danas leži u tome što roditelji, sve dok se stvari odvijaju dobro, vole da se prema svojoj deci odnose partnerski i ravnopravno. Ali ako dođe do sukoba, taj pristup od njih traži previše i nemaju funkcionalne strategije kojima bi sukobe na zadovoljavajuć način rešili na ravnopravnom nivou. A i odakle im kad to nikad nismo naučili. Tada se događa ono što se zapravo uvek događa u stresnim situacijama: posežemo za onim što znamo. A ono što znamo ipak je i dalje stari autoritarni program, po kome kao roditelji igramo na kartu moći i stavljamo se iznad svoje dece. U tom trenutku naša deca se osećaju zbunjeno, izdano i najdublje povređeno jer se to uopšte ne slaže s načinom na koji inače s njima živimo.
Odlomak iz knjige “Mala škola osećanja za roditelje” Vivijan Ditmar, Laguna.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Vladimir Đurić: Da li biste prodali novo jutro za milion dolara?
Može li se staviti cena na novo jutro, za koliko biste ga prodali? Da li je milion dolara ponuda koju biste prihvatili bez obzira na uslove? Dr Vladimir Đurić, doktor...
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Nema komentara.