Obično postoje dobri razlozi za „ljutnju” mladih ljudi. Kao što ću opisati, ta ljutnja je često maska, odbrana od mnogo neuhvatljivijih, bolnijih osećanja.
Foto: Freepik
Ljutnja je zdrava. Ljutnja je strast, otpornost, ona znači biti živ, učestvovati. Ljutnja je ponekad moralna reakcija na situaciju. Ona pokreće kreativnost. Ona je delotvorna.
Naravno, način na koji se ljutnja ispoljava izuzetno je važan: lomljenje stvari, nasilništvo, udaranje i psovanje drugih nisu ni zdrav ni prihvatljiv načini ispoljavanja ljutnje. Međutim, za neke mlade ljude to su postali jedini načini ispoljavanja ljutnje kad izgleda da ih niko ne sluša.
“Ljutnja je ponekad moralna reakcija na situaciju. Ona pokreće kreativnost. Ona je delotvorna.”
U radu s razdražljivim nepredvidivim mladim ljudima – u radu u kom nikad nemate dovoljno vremena da sve završite – prosvetnim radnicima lako je da zaključe da je ljutnja najbolja kad je potisnuta. U protivnom smeta. Kvari. Stoga je „kontrolisanje besa” postalo lek za ponašanje. Kad god se mladi ljudi loše ponašaju, začuje se povik: „Potrebna im je kontrola besa!” Tad zovu mene da dam lek.
Rad i tehnika pod nazivom „kontrola besa” zaista se primenjuje na mlade ljude – određuju se okidači i uče prikladne reakcije – mada ne ni upola koliko se misli. Ipak, mislim da toliko silno želimo da verujemo u mit o kontroli besa kao rešenju za problematično ponašanje da mislimo da se taj rad primenjuje svuda oko nas; da su tu mađioničari koji uče mlade ljude triku kako da prepoznaju, obuzdaju i uguše vlastitu ljutnju. Nadamo se da će neko naći najbližeg raspoloživog čarobnjaka i dogovoriti s njim da dođe i dovede u red sve mlade ljude s kojima se borimo.
„Ljutnja” ima različito značenje različitim ljudima u različito vreme i u različitim kontekstima. Kažemo da su mladi „ljuti” kad viču, kad se mrgode, kad su sarkastični, strasni, nepopustljivi, pomalo iznervirani ili puni gneva. Ova knjiga opisaće mnogo „ljutih” mladih ljudi koji izražavaju „ljutnju” na različite načine i njome prenose različite poruke.
Kao pedagoški savetnik redovno zatičem sebe kako čekam mladu osobu, najnovije čudovište koje šalju kod mene zbog problema sa „kontrolisanjem besa”. Obično prethodno čujem sve o tom čudovištu iz razgovora u zbornici: o izbacivanju iz škole, nemogućem ponašanju. Unervozim se, ne znajući da li da očekujem dve glave ili jednu, rogove ili samo šiljast rep. Čudovište naposletku uđe, miriše na cigarete, ali ne bljuje vatru i zapravo izgleda nervoznije nego ja.
Razgovaramo. Ukratko porazgovaramo o školi pre nego što pređemo na razgovor o porodicama: o odsutnim očevima i najnovijim partnerima, polubraći i polusestrama, izneverenim obećanjima i izigranom poverenju.
„Nisam iznenađen što si ljut…”
Čudovište izgleda zbunjeno.
„Zvuči kao da imaš razloga da budeš ljut!”
Čudovište ćuti, zatim odahne sa olakšanjem i nešto se očigledno promeni: neko je čuo njegovu ljutnju. Sad možemo dalje da smišljamo kako da se najbolje nosimo sa situacijom kod kuće i sa svim osećanjima koja budi.
U radu s mladim ljudima i stručnjacima koji ih vaspitavaju primećujem mnogo ljutnje. Kad ne primetim ljutnju, zabrinem se jer nešto uvek krene po zlu. Fasada naposletku pukne i ljutnja se prospe. Zato je važno obezbediti koliko god je moguće prilika da se ljutnja mladih ljudi čuje i da se prihvati njeno postojanje. To ne znači saglasiti se sa svakim ljutitim gledištem, već znači ispoštovati samo to osećanje kao validno jer kad niko ne sluša, mladi ljudi moraju glasnije da viču, a ako i dalje niko ne sluša, na kraju moraju da izazovu neki incident kako bi privukli pažnju.
“Kad ne primetim ljutnju, zabrinem se jer nešto uvek krene po zlu. Fasada naposletku pukne i ljutnja se prospe.”
Radim jednu vežbu s grupama mladih ljudi. Idemo ukrug i ljudi na smenu završavaju rečenicu: „Ono što me iritira je…” Ako i druge ljude iritira baš to, oni pucnu prstima. Sledeći krug počinje sa: „Ono što me nervira je…”, drugi pljesnu dlanovima ako isto osećaju. Sledeći krug počinje sa: „Ono što me ljuti je…”, i pritom drugi lupnu nogom o pod ako isto osećaju. Sledeći krug počinje sa: „Ono što mrzim je…”, i pritom svi koji su saglasni s tom rečenicom kažu: „Da!” I poslednji krug počinje sa: „Ono što bih želeo je…”, pri čemu se drugi rukuju ako su saglasni.
Suština ove vežbe jeste da se izrazi što je moguće više ljutnje, krećući se od opreznih reči kao što su „iritira” i „nervira” ka direktnim rečima kao što su „ljuti” i „mrzim”. Svako dobije priliku da sazna da li i drugi osećaju njegovu posebnu ljutnju. Iskustvo mi je pokazalo da podsticanjem takvog redovnog, strukturiranog, verbalnog izražavanja ljutnje, pri čemu je se ne bojimo, mladi ljudi imaju manje potrebe da istresaju svoju ljutnju na druge.
Ima jedna bajka pisca Terija Džounsa (Terry Jones) iz 1981. godine u kojoj je malu Moli jedne večeri dok se vraćala kući, uhvatila oluja pa je bila primorana da se skloni u jednu osamljenu kolibu. Na nesreću, u toj kolibi se nalazi i čudovište, koje plaši Moli zvucima, veličinom i pretnjama. Naposletku Moli odluči da, budući da će je čudovište verovatno svakako pojesti, treba da mu se suprotstavi. Zato ga snažno mlatne po nosu, na šta se ono preda, menjajući pritom boju i smanjujući se dok iz ljušture čudovišta ne iskoči uplašeni zec i utekne.
Priča se zove „Hrabra Moli” (Brave Molly) i u izvesnom smislu rad s ljutnjom mladih ljudi zaista iziskuje hrabrost. Ova knjiga opisuje razne vrste zečeva koji se skrivaju unutar raznih ljutitih čudovišta i opisuje razne načine na koje možemo da se izborimo s tim čudovištima a da ne moramo da ih mlatnemo. Međutim, ljutnja često jeste zastrašujuća i zaista često iziskuje hrabrost za suočavanje s njenim pretnjama i opasnostima. Mladim ljudima potrebni su odrasli da to urade. Ako odrasli beže od ljutnje (ili prebacuju problem nekom drugom), mladi nikad ne mogu da se osećaju sigurno jer su ostavljeni sa uznemirujućom moći – moći da zastrašuju odrasle i upravljaju njima.
Sećam se da sam kao mladi zaposlenik u nekoliko prilika bio suočen sa situacijama koje su uključivale ljutnju, u kojima sam znao da budućnost mog rada s mladima visi o koncu. To je možda bila situacija na vratima diskoteke u kojoj više nije bilo mesta ni za jednog gosta. To je možda bilo zabranjivanje nekome da uđe u Omladinski centar zbog nekog strašnog zlodela ili je obuhvatalo neku od mnoštva nepopularnih odluka koje sam ponekad bio primoran da donesem. Da su me videli kako odstupam, to bi značilo da su nasilnici pobedili i da to mesto više nije bezbedno za druge mlade ljude. Uvek bih osetio strah. Ne bih dobio podršku od drugih mladih ljudi koji su poštovali pravila, a koji bi ćutali i samo gledali šta se dešava. Bio sam sâm. Morao sam da ostanem veoma smiren i da ne odstupam. Pa čak i kada bi konflikt trajao danima i nedeljama, morao sam da istrajem.
Tu nije bitno jeste li fizički krupni ili sitni, jeste li muško ili žensko, jeste li glasni ili tihi. Važna je samo odlučnost, odlučnost da se suočite s tim pretećim prisustvom, s ljutitom pretnjom, s licem koje se breca na vas. Ne zalažem se za nerazboritu nebrigu za ličnu bezbednost – situacije se moraju proceniti – ali u bitkama se ponekad zaista mora boriti. Godinu dana sam predavao u zatvoru i sećam se da su mi na razgovoru za taj posao postavili jedno neočekivano pitanje: „Da li zaista verujete u zatvore?” Otpuhnuo sam i morao da razmislim. Naposletku sam rekao da, iako čvrsto verujem da treba da pomažemo zločincima dok su u zatvoru, zaista verujem da postoje situacije kad je nekoga potrebno zatvoriti, da. Postoje osnovna pravila po kojima ljudi žive i ta je pravila ponekad potrebno sprovesti silom.
Dakle, iako je ovo knjiga o načinima rada s ljutnjom kako bismo podržali mlade ljude, ne mislim da ljutito ponašanje treba praštati i odobravati. Ljutnja ispoljena kao nasilje povređuje ljude. Ipak, tvrdim da prečesto ljutnju uzimamo zdravo za gotovo, kao obično neprijateljstvo, pobunu ili pretnju. Ne slušamo šta stoji iza nje. Odbacujemo je i kažnjavamo jer je se uplašimo ili je ne razumemo u celosti. Obično postoje dobri razlozi za „ljutnju” mladih ljudi. Kao što ću opisati, ta ljutnja je često maska, odbrana od mnogo neuhvatljivijih, bolnijih osećanja.
“Ne mislim da ljutito ponašanje treba praštati i odobravati. Ljutnja ispoljena kao nasilje povređuje ljude.”
Iako sam radio i radim s mladima u brojnim različitim kontekstima, svestan sam da većina anegdota u ovoj knjizi potiče iz mog neprekidnog rada na mestu školskog savetnika, gde imam tu čast da na sastancima viđam mlade ljude pojedinačno ili u malim grupama. Svestan sam da drugi prosvetni radnici koji su pod velikim pritiskom mogu da kažu: „Da, ali ja nemam uvek vremena da slušam. Prezauzet sam. Vama je lako – vi imate vremena!”
Ne mislim da je vreme najvažnija stavka. Pet kvalitetnih minuta s mladim čovekom nasamo bolji su nego dvadeset pet isprekidanih minuta tokom kojih vam odvlači pažnju i smeta larma drugih ljudi u blizini. Nadam se da će ova knjiga pomoći sa onim što je moguće uraditi za tih kvalitetnih pet minuta.
Odlomak iz knjige Ljutnja i bes tinejdžera: Kako čuti, prepoznati i obuzdati ljutnju i bes mladih
Nik Laksmur, Psihopolis, 2020.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: TINEJDŽERI
Iz ugla jedne tinejdžerke: Second hand muškarac
Nakon četiri godine provedene u Budimpešti, vratila sam se u rodni grad. Nedostaje mi nekoliko ljudi, jedan neugledan kineski restoran sa fenomenalnom hranom i naravno, metro. Prva dva nedostajanja su...
Zašto tinejdžeri (ne) poštuju odrasle
Počeću citatom iz pisma koje sam dobila od Ivana (18 godina): Кako su mi dosadili svi ti ljudi koji traže poštovanje samo zato što su rođeni 20 ili 40 godina...
Nikada nisam htela da budem loše dete. Samo sam htela ljubavi i topline
Odrasla sam u primernoj porodici sa svim blagostanjem. Otac mi se upokojio, a majka je još uvek živa, da joj Bog da zdravlja i još dugo da poživi. Sećajući se...
Zablude zbog kojih možete pokvariti odnos sa svojim tinejdžerom
* Adolescencija je samo jedna od loših faza kroz koje treba proći. Možemo biti skloni zatvaranju očiju dok oluja ne prođe. Kao da nemamo nikakvu drugu mogućnost sem da trpimo...
Nema komentara.