Vi ste zaduženi za obučavanje svoje dece veštinama samoodbrane. Nemojte očekivati da će to učiniti učiteljice ili nastavnici.
Neće vam biti lako da detetu ispričate da je moguće da se desi i ono, čega se možda najviše plašite, ali to nije opravdanje da žmurite pred mogućim opasnostima. Još je rizičnije ukoliko verujete da detetu nikada neće biti potrebno umeće samoodbrane, da se “te stvari uvek dešavaju drugima,” i da, u ime toga, nikada ne uputite svoje dete u njegovu moć da se suprotstavi nasilju i što je moguće glasnije i na više načina iskaže svoj otpor.
Neophodno je da bude informisano o potencijalno opasnim situacijama i mogućim načinima reagovanja. Dete možete da obučite veštinama samoodbrane na sledeće načine:
Ukoliko oseti da je ugroženo, najbolje je:
1. da nauči da prepozna opasnost
2. ode, ukoliko je moguće, pre nego što nešto loše počne da se dešava. Ako je opasnost već postala stvarnost, naučite dete da je, pri odlasku:
– bolje da trči, nego da hoda
– bolje da trči u pravcu gde su drugi ljudi
– vrišti, dok trči (vrisak može da zaustavi nasilnu osobu) i tako prizove pomoć
– da trči sve dok se ne oseti bezbednim
3. ukoliko se nađe sa nasilnikom u situaciji, u kojoj je neophodno da fizički odreaguje, objasnite mu i naučite ga da tada ima pravo:
– da ugrize
– da ogrebe
– vrišti
– udari laktom u stomak (u slučaju da ga nasilna osoba drži)
– zavrće ruku ili prst nasilne osobe u svim mogućim pravcima
Ponekad je detetu teško da se glasom izbori za svoje NE. Potrebna mu je pomoć ruku, nogu, celog tela, stava…Upravo zato, u umeće samoodbrane svrstavaju se i veštine bežanja, vrištanja, kao i ostalih verbalnih i neverbalnih strategija odbijanja i neposlušnosti.
Odlomak iz priručnika „Kako reći NE“ Jelene Holcer.