VRŠNJAČKO NASILJE: Šta roditelji žrtve mogu, a šta MORAJU da urade

"Traženje pomoći je prvi, ali često i najteži korak. Na žalost, ovaj korak je toliko težak da se mnoga deca nikada ne odvaže na njega. Zato, umesto da čekate da vam se dete poveri vi preuzmite inicijativu." - napominje Jelena Holcer, pedagog

Da li pripadate klubu “vrati mu”, “reci nastavnici” ili “ja ću mu pokazati i neće ti više prići”? Kada se dete poveri roditeljima da trpi nasilje u školi, roditelji često nisu sigurni kako da postupaju, koji su njihovi zakonski i etički okviri, te kako da zaštite dete. Zakon o osnovama sistema vaspitanja i obrazovanja, kao i drugi relevantni propisi, nalažu jasne smernice kako da se postupa u ovakvim situacijama, kako bi se obezbedila sigurnost deteta i sprečilo dalje nasilje.

Uloga školskog pedagoga i roditelja je ključna.

- Advertisement -

Na ovu temu razgovarali smo sa pedagogom Jelenom Holcer:

Kako roditelji da prepoznaju prve znakove da njihovo dete trpi vršnjačko nasilje, posebno ako dete ne želi da govori o tome?

Uslov da poznajete svoje dete jeste da se njime aktivno “bavite”, da ste svesni promena kroz koje prolazi u različitim razvojnim fazama. Zašto je to važno? Kada ga poznajete, umete da prepoznate i njegove sitnije, pa i neverbalne promene u ponašanju ili raspoloženju. Tako, u različitim fazama će odbijati da priča sa vama jer je to njegova privatnost na koju ima pravo. Međutim, ako po ponašanju ili promeni raspoloženja naslutite da mu se događa neko nasilje, direktna pitanja (na primer: “Vidim da ti se nešto događa, hoću da mi odmah kažeš o čemu se radi”) verovatno će ga dodatno zatvoriti. Zato, možete pokušati da do odgovora dođete na nekoliko drugih načina: 

  • Indirektno. Na primer, ispričate mu neki događaj iz svog detinjstva ili priču koju ste možda i izmislili ali gde je glavni junak neko sa kime će dete moći da se poistoveti i situaciju koja je za njega realna. Filmovi i knjige takođe mogu poslužiti kao dobri povodi za razgovor: šta ti misliš o tome, kako bi se ti ponašao da se tebi to desi…
  • Crtež. U vrtićkom i nižeškolskom uzrastu detetu može biti lakše da se izrazi na neverbalan način. Zato mu predložite da zajedno crtate kako se osećate a taj crtež vas može odvesti do pravog izvora promene njegovog raspoloženja. Na primer: “Hajde da nacrtamo svoje strahove. Ti nacrtaj svoj, a ja ću svoj”, ili “Kako misliš da izgleda tvoj bes…” 
  • Igra uloga. Jednom vi glumite vaše dete a ono treba da glumi nekoga iz svog odeljenja, i situaciju koju dete izabere. Igrajte se i razgovarajte kako se ko u toj ulozi ponaša. Zatim, zamenite uloge.

Koji način će se kod vašeg deteta pokazati kao najbolji zavisi od njegovog uzrasta, karaktera, vašeg međusobnog odnosa tj poverenja koje ima u vas. Ali, bez obzira koji način da primenite važno je da dete oseti vašu podršku. Ukoliko vaše nastojanje da otkrijete razloge promene ponašanja kod deteta ne donosi rezultate, potražite pomoć dečjeg psihologa ili pedagoga. 

Koji su zakonski okvir i procedure koje roditelji treba da slede ako saznaju da je njihovo dete žrtva nasilja u školi?

Ukoliko dete trpi neki oblik nasilja u školi, u zavisnosti od vrste, trajanja (da li je u kontinuitetu ili sporadično) intenziteta (da li se produbljuje/povećava ili slabi…) procedura podrazumeva da najpre razgovarate sa detetom i, ukoliko je to moguće, podstaknete ga da situaciju reši samostalno. Ukoliko situacija prevazilazi detetove mogućnosti, i ovakav pristup ne pruži željene rezultate, obraćate se njegovoj učiteljici ili razrednom starešini. Ta osoba bi trebalo da pokuša, uz pomoć PP službe (pedagog i psiholog škole) da slučaj nasilja reši unutar odeljenja a da pri tom ni na koji način ne eksponira direktno vaše dete. Najveća instanca unutar škole je direktor škole. Međutim, ukoliko je nasilje intenzivno a dete koje trpi nasilje sve više istraumirano, jasno je da roditelji nemaju strpljenja za protokol koji traje ponekad i nedeljama i mesecima. Zato, oni samoinicijativno preskoče neku od ovih stepenica hijararhije i odmah se obrate direktoru škole ili Ministarstvu prosvete ili medijima. Njihova potreba da zaštite svoje dete jeste razumljiva ali često zaborave da zbog svoje ishitrene reakcije mogu dodatno narušiti stabilnost deteta. Naime, u nekim od ovih slučajeva ono će morati više puta da prepričava iste događaje, čime će se svaki put ponovo osećati nezaštićeno i nesigurno. 

Specijalizovane SOS linije za prijavu nasilja ili platforma “čuvam te” (gde je moguće prijaviti nasilje i anonimno) takođe mogu biti dobra podrška i izvor informacija kako da se postavite prema detetu koje doživljava nasilje u školi.

- Advertisement -

Kako roditelji mogu podržati svoje dete u procesu prijavljivanja nasilja, i koja je uloga škole u tom procesu? 

Traženje pomoći je prvi, ali često i najteži korak. Na žalost, ovaj korak je toliko težak da se mnoga deca nikada ne odvaže na njega. Zato, umesto da čekate da vam se dete poveri vi preuzmite inicijativu. Recite mu: “Možda ti je nekada bilo teško da razgovaraš o nečemu sa mnom. Možda misliš da te neću razumeti, ili da ti neću verovati. Kad god imaš neku tajnu, neprijatno ti je ili se stidiš da o nečemu govoriš sa mnom, želim da znaš da sam tu, za tebe, da hoću da te saslušam i razumem sve šta ti se dešava. Imaš pravo i na to da mi neke svoje tajne nikada ne poveriš. Međutim, sve što te povređuje, boli te ili ti se ne sviđa da neko radi – ne sme da bude tajna. Postoje stvari koje ne bi trebalo da čuvaš samo za sebe, kao svoju tajnu. Kada mi ih kažeš, ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da to prestane. Ali, ako mi ne kažeš, ne mogu da znam šta se desilo, pa samim tim ne mogu ni da ti pomognem. 

Poruke koje bi vaše dete trebalo da čuje od vas su ste na njegovoj strani, da mu verujete i da ste spremni da zajedno potrežite rešenje. (na primer: “Za svaki problem postoji rešenje. I ne samo to. Ukoliko ne “upali” prvo rešenje kojeg smo se dosetili, pronaći ćemo neko drugo. Učiniću sve što mogu da ti pomognem“). 

Koji su prvi koraci koje škola preduzima kada se nasilje prijavi, i šta roditelji mogu očekivati u tom procesu?

U zavisnosti od učinjenog nasilja, škola će uključiti pedagoga ili psihologa škole, kao i Tim za zaštitu od nasilja. Kada se razmatraju mere za dete koje je počinilo nasilje, one mogu biti vaspitne ili disciplinske. Za lakše prestupe preporučuju se vaspitne mere (opomena, ukor odeljenjskog starešine) uz obaveznu preporuka roditeljima da dodatno razgovaraju i utiču na ponašanje svog deteta. Discipliske mere su propisane Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. One obuhvataju: ukor nastavničkog veća, ukor direktora škole, pojačan vaspitni rad, redovne razgovore sa odeljenskim starešinom, redovne razgovore sa psihologom. Za učenike od 5.do 8. razreda moguć je i premeštaj u drugu školu. 

Sprovođenje društvenokorisnog ili humanitarnog rada kao mere pojačanog vaspitnog rada jeste prisutno u nekim školama kao oblik vaspitne mere alli nije zakonski dovoljno definisano i ne primenjuje se u svim školama. 

Na koji način roditelji mogu pomoći detetu da razvije emocionalnu otpornost i sigurnost, kako bi se lakše nosilo sa posledicama nasilja?

“Šta bi bilo kad bi bilo” je jedna od igara kojom vi, verbalno, nudite detetu različite situacije i testirate ga kako bi se ono u njima snašlo. Na primer, šta bi uradio kada bi te Marko gurnuo? Udario? Rekao ti nešto ružno? Bacio tvoj ranac na pod? Nešto ti uzeo iz pernice bez pitanja? Situacije menjate u zavisnosti od detetovog uzrasta. Najvažnije pravilo ove igre je da ne nudite vi vaše odgovore nego puštate da dete samostalno smisli svoje. Naime, upravo odgovore koje samostalno smisli će najbolje zapamtiti što povećava mogućnost da se u nekoj neželjenoj situaciji upravo tako i ponaša. Kada ga vodite pitanjima: šta bi ti uradio kada bi se desilo da…osim što mu poručujete da takve situacije nisu uvek rezervisane za neke druge već i njemu mogu da se dogode, učite ga da preuzima odgovornost za ono što mu se dešava, i prevenirate da do nasilja dođe. 

- Advertisement -

Međutim, ukoliko je dete već pretrpelo nasilje, važno je da mu pomognete u procesu prevazilaženja tog događaja. Kada je emotivno dovoljno stabilno, zajedno pokušajte da izvučete poruku/lekciju koju bi dete moglo koristiti ubuduće. Tu možete takođe primeniti “Šta bi bilo kada bi bilo” primere: kada bi se ponovo dogodilo da… šta bi sada uradio? Kako bi se osećao? Kome bi se poverio? Šta bi na tvom mestu uradio neko drugi? 

Kako roditelji mogu sarađivati sa školom i drugim institucijama kako bi se preventivno delovalo na vršnjačko nasilje?

Informišite se koje su vaše zakonske mogućnosti i na tome insistirajte. Ukoliko vaše dete trpi bilo kakvo nasilje, u školi ili van nje, uložite maksimum svog znanja, vremena, posvećenosti da to sprečite. Ovo vaše ulaganje bi podrazumevalo istovremeno i da naučite dete da se u situacijama nasilja što je moguće više izbori samostalno, ali i angažovanje institucija u slučaju, kada detetovo pokušavanje da zaustavi nasilje nije moguće.  

Nažalost, u našoj zemlji se na prevenciji nasilja ne radi dovoljno. Programi prevencije obuhvataju edukaciju roditelja (šta je sve nasilje, kako se prepoznaje, koja je uloga roditelja, kako osnaživati decu…), edukaciju dece (kako reći i pokazivati svoje NE, šta znači vršnjačka podrška ili vršnjačko saučesništvo, koje su zdrave tajne a koje nezdrave, koji su zdravi dodiri a koji nezdravi…). Ipak, ovi program prevencije najviše tretiraju deca koja pokazuju različite oblike nasilnog ponašanja. Oni se uče kako da prepoznaju koje su to situacije koje kod njih uzrokuju bes, prepoznavanje svojih fizioloških reakcija kada ih preplavljuje bes, različite tehnike kako mogu sebi da pomognu (vežbe relaksacije, vežbe distrakcije, duboko disanje..)

U onim zemljama gde se radi na prevenciji nasilja zaista se i postiže značajno smanjivanje nasilja u školama. 

jelena holcerJelena Holcer je diplomirani pedagog, a studije pedagogije je završila na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Posvećena je radu sa roditeljima i decom više od 25 godina, a njeno radno iskustvo obuhvata poslove u različitim školama i predškolskim ustanovama, kao i u izdavačkim kućama, radio i tv stanicama.

Do sad je napisala brojne knjige i priručnike za roditelje i decu, a autor je i brojnih programa, predavanja, vebinara i radionica koji su namenjeni roditeljima i deci, kao i osnovač „Škole za roditelje“ koja već postoji od 2011. godine.

Autor je priručnika:

Podrška roditelja u školovanju dece
Samopouzdano dete – nego šta
Kako reći ne
Igre za razvijanje inteligencije kod dece
Razvesti se ili ne: najčešća pitanja i odgovori
Oslobodite se stresa – praktične vežbe za celu porodicu

spot_img

Najnovije

Pomoćnik ministra prosvete podneo ostavku

Miloš Blagojević, pomoćnik ministra prosvete za srednje obrazovanje, podneo je ostavku na tu funkciju, saznaje Danas.

Društvo direktora: Većina škola dostavila ministarstvu planove nadoknade časova

Predsednik Upravnog odbora Društva direktora škola Srbije Ivan Ružičić izjavio je za "Blic" da postoji nekoliko modela nadoknade časova.

Stigle plate nastavnicima: Štrajkači za sada nisu kažnjeni

Iako je Ministarstvo prosvete pretilo nastavnicima u štrajku smanjenjem plate, zarade su stigle čak i uvećane. Ministarka Slavica Đukić Dejanović za „Vreme“ kaže da je još nije odlučeno da li će biti umanjen drugi deo plate

Predlog za nadoknadu izgubljene nastave: Jedan čas 60 minuta

Jedna beogradska škola odlučila je da nastavu izostalu usled protesta skraćenim časovima i danom kada škola nije radila, nadoknadi tako što će jednom sedmično jedan čas produžiti na 60 minuta.

Kako da dobijete posao ako nemate iskustva

U današnjem svetu, nepostojeće radno iskustvo ne znači nužno da ne možete da obezbedite posao tokom intervjua.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img