Roditelji vrlo često imaju izraženo visoka očekivanja tokom odrastanja svoje dece, a nisu toga ni svesni. Hteli to da priznamo ili ne, većina nas je u velikoj meri time opterećena. Da li je propuzao? Da li je prohodala? Koliko reči govori u rečenici? Da li peva pesmice na engleskom??? Sve ovo može da postane nepotrebno opterećenje za mame i tate, ali i da vam skrene pažnju sa prave stvari – uživanja u odrastanju vaše dece.
Priznati američki porodični psiholog dr Kristina Koen tokom svoje dugogodišnje karijere provela je, kaže, najviše vremena objašnjavajući roditeljima da se ne fokusiraju na sve one pokazatelje “normalnosti” i da počnu da posmatraju svoje dete kao jedinstvenu osobu.
– Generalno, kada stremite savršenstvu, vi ne vidite dete onakvo kakvo jeste, bazirate se na pogrešnim stvarima i to je jedna od najvećih medveđih usluga koje možete da napravite – kaže doktorka Koen.
Evo nekoliko njenih saveta za roditelje, u praćenju odrastanja deteta na pravilan način
Pustite dete da uradi svoj “prirodni domaći zadatak”
Nemojte da budete roditelj koji skače na svaki, vrlo često nepostojeći problem. Za dete je prirodno da prolazi kroz razne faze i nailazi na različite prekretnice u odrastanju. Prosečan dvogodišnjak padne 38 puta dnevno. Ali oni padanje ne vide kao grešku, nego kao vežbu. Roditeljima taj proces deluje sporo, ali zapravo – samo je prirodan. Zato pustite da stvari idu svojim tokom.
Kad nešto ne radi dobro – to ne znači ništa
Ne možete da izdvojite jednu stvar koju dete ne radi dobro (ili čak ne radi uopšte) i da je uzmete za indikator. Deca koja prohodaju rano niti su zbog te činjenice inteligentnija, niti imaju bolju koordinaciju od drugih. Kada razvoj ne ide linearno, “standardno”, roditelji se plaše da im dete zaostaje ili treba neku posebnu pomoć. Međutim, time što im “pomažemo” samo im uskraćujemo njihovu prirodnu “obuku”. Bebe su konstruisane tako da padaju i da hodaju na vrlo bezbedan način, jer to uče empirijski. Nemojte to da im uskraćujete.
Prestanite da ih poredite
Ako gledate samo na to šta vaše dete još uvek ne radi, ili ne zna, sasvim sigurno propuštate gomilu stvari koje znaju. Napredak u očima roditelja je vrlo proizvoljna stvar. Deca mogu da prohodaju bilo kad između 8 i 16 meseci, a pritom se beba od 8 meseci ponaša daleko drugačije od duplo starije bebe. To, međutim, ne znači da bilo kojoj od njih nešto fali, ili da je lošija od one druge. Svaka beba je ličnost za sebe.
Puzanje povezuje “žice u mozgu”
Bebe koje puze i same prohodavaju na najbolji mogući način treniraju svoj mozak za buduće, kompleksnije operacije. Njihov neurološki sistem se tako formira kao da uče da čitaju i pišu. Ako ih pustite da sami razvijaju pokrete kroz puzanje, umesto što ih forsirate da što pre prohodaju, to će im pomoći da mnogo brže nauče da čitaju i pišu. To je naučno dokazana činjenica.
Pustite ga da radi sam
Najbolji način da dete nešto naučite je da budete dobar primer. Pokažite detetu kako pišete slovo, umesto da mu držite ruku i usmeravate je. Vaše dete može da dođe u prvi razred osnovne škole i da ima divan rukopis, ali da bude opterećeno time kako će da piše, umesto kako će da se kreativno izrazi. Razumete?
Verujte svojim instinktima
I dalje paničite da nešto nije u redu? Apsolutno treba da potražite stručnu pomoć, nekog ko je kvalifikovan da proceni. Pedijatri i dečiji psiholozi rade sa hiljadama dece godišnje, pa mogu relativno brzo da vam kažu na šta da obratite pažnju i oko čega (ne)treba da se brinete. Ali…oni ne poznaju vaše dete tako dobro kao vi. Kada birate pedijatra, ako uopšte imate mogućnost izbora, birajte nekog ko neće činiti da se osećate lošim roditeljem i ko ima sličan stil vaspitavanja dece kao i vi. Na kraju krajeva, pedijatar viđa vaše dete na oko 10-15 minuta svakih nekoliko meseci. Vi ih vidite svaki put kada otvorite oči.
Izvor: Bebac