Ljudi koji znaju samo to da znanje dele na ,,potrebno”i ,,nepotrebno”, već misle kao robovi, a ne ličnosti.
Sada vidimo da bi reforma obrazovanja trebalo da počne od odluke kakvog čoveka želimo da imamo na kraju procesa: ja glasam za ličnost koja ima kvalifikacije za posao koji može da radi najbolje.
. .
A kakav nam odgovor na ovo pitanje daje Evropa? Ako pogledamo tekst Generacija mekušaca koji se pojavio nedavno na Novom Polisu, čini mi se da taj odgovor prilično jadan. Ali on je zakonomeran. To je odgovor koji daje Evropa tehnokrata, koja želi da pruži vrhunsko obrazovanje samo manjini koja će raditi najisplativije poslove, dok će većina, koja je iz različitih razloga diskvalifikovana, biti sistemski depolitizovana i zaglupljivanja, pod izlikom da se tako spašava od trauma u naletu. Na taj način će nekadašnji građanin, oslonac demokratskog poretka, sada biti obrazovan tako da postane rob (koji radi svoj posao za male pare ili prima socijalnu pomoć) i potrošač čijim se potrebama, željama, mišljenjem lako manipuliše, budući da ne raspolaže ni znanjem ni veštinom tumačenja, kojom bi se mogao suprotstaviti sistemu manipulacije. A ne raspolaže zato što mu je kroz ceo obrazovni proces pružana mogućnost da nađe alibi da nešto ne zna.
“Ogroman napredak školstva dovešće u budućnosti, do toga da se fabrikuju specijalisti bez ikakve opšte kulture – ja sam ih drugde nazvao diplomiranim analfabetama”
Ovde se ne radi samo o mom utisku, već o radikalizaciji jednog procesa koji su časni, intelektualno pošteni ljudi, zapazili još polovinom šezdesetih godina prošlog veka. Jedan od njih i francuski sociolog Lisjen Goldman koga u jednom svom eseju neveselog naslova, (Glasnici apokalipse) citira Sreten Marić: ,,Ogroman napredak školstva dovešće u budućnosti, do toga da se fabrikuju specijalisti bez ikakve opšte kulture – ja sam ih drugde nazvao diplomiranim analfabetama. Tome prelazu u civilizaciju potrošnje, koja je sastavljena od mase izvršilaca bez stvarne odgovornosti i od jedne relativno uske grupe visokih specijalista koji monopolišu odgovornost odluke, odgovara dubok preobražaj filozofskog života. (…) Sve humanističke vrednosti sedamnaestog i osamnaestog veka biće na taj način likvidirane, ako ovaj razvoj bude išao dalje u ovom pravcu.”
Iz ovoga se vidi koliko je veliki ulog pitanja za kakav ćemo se tip obrazovanja opredeliti – odgovor na to pitanje oblikovaće svet u kakvom ćemo živeti. I zato nije ni čudno, zašto su se procesom obrazovanja bavili, u Srbiji, ljudi poput Svetog Save ili Dositeja. Dakle, najumniji ljudi svoga vremena.
. .
Ljudi koji znaju samo to da znanje dele na ,,potrebno”i ,,nepotrebno”, već misle kao robovi, a ne ličnosti. A ličnost se obrazuje, ali i samoobrazuje, i to je najvažnija stvar koju u vezi sa znanjem treba znati. Obrazovanje je na kraju krajeva, ili početku početak, lična stvar i samo onaj ko je slab, lenj ili blesav dopušta da ga obrazuju, a zapravo dresiraju: zato takvi često završavaju kao beslovesni magarci, takozvani tovari. Identični sa onim što nose, odnosno rade. I ništa više od toga.
A to su i zaslužili. Jer čovek treba sam da odredi šta želi da bude: Đoković je, pre nego što je postao poslušni mladi teniser, osetio poziv u sebi. A to nije bio poziv novca. Već tenisa. A sa tenisom je došla i ličnost: otuda, francuski, italijanski i ko zna šta sve ne, što ne znamo o njemu.
Ne treba nam pomoć, već znanje, te da sami odredimo šta želimo da budemo na kraju obrazovnog procesa.
Samoobrazovanje nije moderna stvar – naprotiv. Ali je večna stvar: jedan Nemac je pre više od dvesta godina kazao nešto što važi i danas: Ko želi da se obrazuje, neka se obrazuje sam. Ovo je neučtivo,ali tu nema šta da se menja. Nema alibija da svoje obrazovanje prepustimo nekome drugome. Niti će neko drugi moći da nas obrazuje kao ličnost. Ako to želimo da budemo, preostaje nam da se obrazujemo sami. A to znači, između ostalog, da zaboravimo industriju samopomoći i slična sranja, jer nam ne treba pomoć, već znanje, te da sami odredimo šta želimo da budemo na kraju obrazovnog procesa.
Robovi ili ličnosti.
Tek posle toga dolazi škola.
. .
Autor je pisac, esejista i vanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu
Izvor: Novi Polis
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: OBRAZOVANJE
Vodič za roditelje: Izbor vrtića i škole za dete, briga ili prilika?
Prva prava odvajanja koja počinju polaskom u vrtić povezana su i sa drugim odlukama kojima roditelji u velikoj meri određuju budućnost dece. Kako izabrati vrtić je pitanje koje ne samo...
Šta se menja u školama? Ocenjivanje vladanja, postupanje u slučaju odsustva, broj provera znanja i procena nastavnika od strane roditelja
Ocenjivanje vladanja, postupanje u slučaju odsustvovanja sa nastave, broj pismenih provera u jednoj nedelji, postupanje škole u slučaju da polovina roditelja iznese primedbu na rad nastavnika ili stručnog saradnika, samo...
Kako da dete upišete u školu elektronski? Prijave počele
Roditelji ili drugi zakonski zastupnici koji su građani Republike Srbije će od 20. marta pokretanjem usluge eZakazivanje na Portalu eUprava imati mogućnost da elektronskim putem zakažu termin za upis i testiranje...
„Šta se od nas očekuje? Da podelimo što bolje ocene i da nas niko ne proziva“: Nastavnici nezadovoljni novim pravilnikom o ocenjivanju u osnovnoj školi
Na meti kritika su nove odredbe člana 5 ovog pravilnika, koji će, prema tvrdnji članova Granskog sindikata prosvetnih radnika Srbije „Nezavisnost“, doneti velike probleme zaposlenima u obrazovanju. Sporno rešenje predviđa...
Nema komentara.