Sećate li se tih ljudi koji su živeli u vašem komšiluku kad ste bili deca? Njihovog glasa, stava, zvuka koraka kad se približavaju ili odlaze? Znate li nepisana pravila koja su se morala poštovati i koja su važila za svu decu?
Detinjstvo u kvartu, u ulici, selu, gradu… Nekada je to bilo nešto što se deli sa svima iz okruženja. Detinjstvo je bilo igranje napolju, sloboda, mnogo dece različitih uzrasta i komšiluk više nego kuća.
Danas je, pak, nešto drugačija situacija. Sve se manje graje na ulici čuje, sve je manje nestašnih dečijih igara, sve je manje onih koji na to obraćaju pažnju…
Pogledajte danas oko sebe i kroz svoj prozor. Da li ste i vi isti taj komšiluk kog se sećate iz svog detinjstva ili je vreme odnelo sećanje na te dane kada je komšiluk bio i značio mnogo više od same adrese, više od imena i prezimena na vratima i kapiji?

Nekada je to bilo drugačije…
Komšiluk je mogao sve.
Da te prekine u igri kad ti je najdraže i da te pošalje u prodavnicu. Bez prigovora.
Da te potera kući sa ulice ako hoće popodnevni mir. Menjaj lokaciju. Dovoljno je bilo: „Hajmo deco razlaz“.
Komšiluk je znao sve…
Jesi li preplivao Dunav, Savu, Drinu, Unu, Moraču… viđen – prijavljen.
Kad si došao kući, s kim, peške ili autom.
Bacaš cigaretu ako naiđe neko iz komšiluka.
Komšiluk je bio naravno, ponekad, i mora.
U komšiluk si mogao da uđeš u svaku kuću bez poziva i da se osećaš kao kod svoje kuće.

Da ručaš ako si gladan.
Da piješ ako si žedan.
Da budeš tu ako nema nikog kod kuće.
Komšiluk je bio spas. Komšiluk te uhodio, komšiluk te čuvao.
Šta mi danas znamo o deci iz komšiluka i šta nas se tiču?
Gde smo to mi, sami, krenuli?
Preuzeto i adaptirano, autor nepoznat