Magija sveta i prirode na fotografijama i crtežima Julije Joksimović

Julija Joksimović privukla nam je pažnju na društvenim mrežama svojom kreativnošću i talentom. Želeli smo da njenu umetnost predstavimo čitaocima i zamolili smo je da nam ispriča priču o sebi:

Julija Joksimović privukla nam je pažnju na društvenim mrežama svojom kreativnošću i talentom. Slikarstvo, fotografija, rukotovorine – u svemu se ispoljava njena ljubav prema prirodi i svetu koji nas okružuje. Želeli smo da njenu umetnost predstavimo čitaocima i zamolili smo je da nam ispriča priču o sebi:

“Zovem se Julija Joksimović, rođena sam u Beranama, Crna Gora. Studije sam završila u Kotoru, na Fakultetu za turizam i hotelijerstvo.

Moje djetinjstvo je proteklo u odrastanju na selu, planini. Odatle je i potekla neizmjerna ljubav i povezanost sa prirodom.

Odrastanje uz beskrajna polja slobode, livade, šume koje mirišu na suvi tepih nataloženog lišća i sezonskih pečuraka, svakodnevna pjesma ptica, samo su neke od čari koje su u meni gradile ‘divlje dijete’.

Umjetnost je uvijek bila tu, prvo kroz crtanje i slikanje, a kasnije i kroz fotografiju.

Počela sam da crtam u ranim godinama djetinjstva. U početku je to bio crno-bijeli svijet portreta, nijansiranja sjenki. Boje su došle nešto kasnije, najviše zbog sve većeg interesovanja za drugačiji svijet kojem se divim– svijet ptica.

Tada sam zapravo počela da istražujem i čitam prvo o pticama u okolini, a kasnije su se širila prostranstva i tako me vodila do njihovih staništa. Njihov način komunikacije, melodija, požrtvovanost za mlade, spretnost u lovu i odbrani, gracioznost pokreta, samo su dio onog što me privuklo da pažnju usmjerim na njih.

Tako sam i živopisne boje ovih stvorenja morala zabeležiti na neki način, pa sam ih prenosila na papir, a kasnije sam ih čuvala kroz oko objektiva. To je svijet koji ne prestaje da me inspiriše.

Ljubav prema fotografiji rasla je nekako paralelno sa crtanjem. Dok me, s jedne strane, privlačio svijet portreta, tako su me, s druge strane, fascinirale stare crno-bijele fotografije, koje sam krišom uzimala iz zabranjene fioke uspomena.

Životni trenuci zauvijek zabjeleženi, emocije uhvaćene da traju dok god postoji fotografija i svaki put oživljeni kada se ista pogleda. To je vodilo do toga da sam počela da fotografišem ono što je prvo na mene ostavljalo utisak tokom odrastanja- nezaboravna jutra okupana maglom, svitanja i sutoni kroz razna godišnja doba, svici u daljini, mraz koji šara prozore do leta ptica.

Kroz fotografiju dijelim momenate svojih emocija, kao i emocija svijeta. To su momenti radosti, mira, sreće, tuge, usamljenosti, divljine, dimanike, magičnog svijeta životinja…. Različitosti i ljepote kojih, vrlo često, nismo svjesni.

Jednostavnost i ljepota svijeta u kom živimo i jeste u tome što se ponekad čini nestvarnim, a mijenja se iz dana u dan.

Kroz fotografiju na neki način pišemo istoriju naše planete. A ja volim da se umjetnost prožima kroz dane, bilo da je to pisana riječ ili vizuelni utisak.”