Jasmina Jovanović je našim redovnim čitaocima dobro poznata pošto već osam godina piše za Detinjarije.Budući da je nedavno po treći put postala mama, bio je to pravi trenutak da sa njom porazgovaramo o njenom, sada već petnaestogodišnjem, roditeljskom stažu.
O meni
Ja sam Jasmina Jovanović, majka troje dece, supruga, meteorolog koji, na žalost, nikad nije radio u struci, silom prilika administrativni radnik, i saradnica sajta Detinjarije za koji pišem već skoro 8 godina.
Najviše na svetu volim svoju porodicu, šume, drveće, biljke, da čitam, da pišem, da štrikam, da se smejem i da putujem.
Čitav svoj život, još od malih nogu, gledala sam kako žene iz mog okruženja sa lakoćom podižu decu bez velike pompe i filozofije, bez preispitivanja i poređenja sa drugim majkama. Moja mama, tetke, ujne, strine i ostala ženska čeljad, trudnoću, porođaj i uopšte odgajanje dece obavljale su sa nepodnošljivom lakoćom, čak i kad uslovi nisu bili sjajni, kada im poslovi nisu bili sigurni i vremena naklonjena.
Sve je to meni majčinstvo predstavilo kao najnormalniju i najjednostavniju stvar na svetu. Naravno i najlepšu. Majčinstvo se prosto podrazumevalo, a kako su uglavnom svi rođaci imali po troje dece, i to je bio neki broj koji se činio najprirodnijim mogućim.
Možda sam zato, pored svih hrabrih majki uz koje sam odrastala, ja kasnije, u sredini jednog predgrađa gde sam se udala, bila neobična mama. Ona koja je sa tromesečnom bebom ušla u gradski autobus, koja je izvodila bebu po svim vremenskim uslovima, koja je sa svojim dragocenim zavežljajem putovala gde god su joj prilike dozvoljavale. Naravno, sve te moje zamisli bile su lakše izvodljive zahvaljujući blagodeti u vidu majčinog mleka. Ukratko – ona čiji su postupci delovali radikalno mamama koje su preterano bdile nad svojom decom i držale ih pod staklenim zvonom.
Dok sam raspuste provodila u malom planinskom selu, gledala sam kako, dok majke rade u bašti, na njivi ili u voćnjaku, bebe spavaju u koritima u kojima se inače kupaju i u koje je stavljen jastuk. Uvek bi se našao neki hlad za bebu, koju su nadgledala veća deca. Život i poslovi nisu stajali i čekali da deca odrastu. Moji zemljaci odgajali su male ljude i čim bi iole stasali, uključivali bi ih u svakodnevne poslove.
Nadomak Beograda u Velikoj Moštanici, sve te veštine primenjivala sam na našu baštu, dvorište i voćnjak. Međutim, hiperaktivnoj kakva sam oduvek, nije mi bilo ni teško ni strano da svoju prvu bebu vodim na razne bebeće događaje – od izbora za bebi šiz friz, preko takmičenja u puzanju, do izbora za naslovnu stranu nekadašnjeg časopisa “Mama” i raznih sličnih manifestacija. Bilo mi je to neko posebno zadovoljstvo. Teodora se danas smeje kada gleda sve te slike i čudi se mojoj volji da sve to stignemo – i to bez automobila. Nas dve, dokone i srećne.
Svoju prvu bebu rodila sam sa 24 godine. Teodora je bila zaista “dar od Boga“ kao što joj ime i govori. Moju advokaticu u najavi, „mudricu“ Sofiju – rodila sam sa 28, a Viktora, „pobednika“ sa čak 38, tj. pre nepuna dva mesca.
Mesec dana nakon Viktorovog rođenja Teodora je napunila 15 godina, i da, razlika jeste velika, ali naša želja da dobijemo još jednu bebu bila je veća. Devojčice su me godinama unazad molile da im rodim još jednog bebaća, ali… on je čekao svoje vreme.
Ja mama u 20/30/40-im – kako sam se snašla u novoj ulozi?
Ako se izuzmu porođajne i porodiljske muke, u novim ulogama sam se baš dobro snalazila. Možda je olakšavajuća okolnost bila ta što sam sa 14 godina i ja dobila brata, tako da mi ništa oko novoređenčeta nije bilo strano. Mami sam tada bila desna ruka, pa mi je to divno iskustvo olakšalo moje materinstvo. Naravno, svaki put je bilo začkoljica, neprospavanih noći i slatkih muka, ali sve je to bilo očekivano i zaboravljalo bi se brzo. Svaka beba je bila drugačija; sa prvom bebom sam imala najviše vremena samo za nju; već sa rođenjem druge ćerke, imala sam i jednu petogodišnju devojčicu koja je zahrtevala pažnju, ljubav, skuvani obrok i pročitanu priču. Ali snalazile smo se, pa čak i tada nalazile način za naša švrćkanja po pozorištima, izletištima, radionicama, manastirima i sličnim mestima koja smo želele da posetimo. Srećna okolnost je što moj suprug, a njihov otac, nije bio jedan od onih pasivnih očeva koji ne bi nikuda mrdnuli od tv-a i daljinskog upravljača. Naprotiv, pratio nas je u našim ludorijama, nekad malo gunđajući a nekad totalno oduševljen idejom ili mestom.
Sada, sa novorođenčetom, jednom desetogodišnjakinjom i jednom tinejdžerkom, stvar je dodatno haotična. Obaveze, škola, treninzi, muzička škola i slične stvari nas preko dana vrlo često rastavljaju, ali na kraju dana u gužvi i galami razmenjujemo dogodovštine, kupamo bebu, cmačemo ga preko svake mere i pravimo planove gde ćemo sve skitati čim se dokopamo proleća.
Po mom iskustvu, koje su prednosi i mane majčinstva u 20/30/40?
Kao mlada mama sa 24 godine, više su me privlačile neke moderne stvari, kao što sam već spomenula – ta neka bebi takmičenja, slikanja i snimanja. Kako je vreme prolazilo, sve više sam izbegavala gužve i razne manifestacije. Više smo se okretali prirodi, nalazili neka neobična, lepa ili skrovita mesta pod vedrim nebom, radije nego nešto „fensi“ i moderno. Danas vapimo za prirodom, iako imamo tu sreću da u predgrađu Beograda imamo svoje dvorište, baštu i voćnjak – ali nama prirode nikad dosta. Čeznemo za nekom Tarom, nekom dubokom šumom u kojoj se ne vidi nebo. Putovali bismo i otkrivali planetu.
Što se tiče prednosti i mana oko svakodnevnog snalaženja, i sa prvom bebom sam bila iskusna zahvaljujući mlađem bratu. Tu nije bilo nikakve drastične razlike.
Ipak, godine donesu neku smirenost i mudrost, ma kako to zvučalo otrcano. Mama troje dece prestaje da pegla, čuva svoje zdravlje, prati svoje telo – jer je potrebna svojoj deci zdrava. Između sređene kuće i razgovora ili šetnje sa svojom decom, biram dragocenije, šetnju i razgovor. Znam da kažem NE. Ne – svemu što od mene zaslužuje negaciju, ljudima koji zamaraju, bespotrebnim kućnim poslovima, sujeverju, predrasudama – svemu što guši i steže.
Jednom rečju, iako sam fizički bila jača i spremnija za prvu i drugu bebu, psihički sam najjača za treću. Sada je kao u onoj pesmi „idem tamo gde je sve po mom…“
Da li pamtim neke duhovite situacije u kojima sam se našla kao novopečena mama?
Toga je zaista bilo na pretek. Ne baš kao novopečenoj, ali kasnije kako su rasli bilo je mnoštvo bisera. Desilo se da Sofija u pozorištu prepozna glumca Petra Strugara, koji je u Montevideu igrao zgodnog Mošu Marjanovića i vikne “Mamaa, evo ga onaj što si se zaljubila u njega!” Naravno, mi sedimo u drugom redu, predstava tek počinje i salve smeha čine da propadnem u zemlju od sramote. Isto tako je Teodora u autobusu, na putu do vrtića, viknula pokazavši prstom na jednu kuću: Mamaa, ovde živi čika što ti je kupio frižider i usisivač! Dete je zapamtilo kuću gde je išla sa tatom do njegovog kolege da nam preveze pomenute stvari. Čitav palanački autobus se smejuljio, jer nisu mogli da ne čuju taj oduševljeni detinji usklik.
Bilo je stvarno svega…
Iz sadašnje pozicije, šta bih savetovala mladim ženama – kada je pravo vreme za decu?
Pa, verujem da je i tu slučaj kao sa kineskom poslovicom o sađenju drveta. Pravo vreme da posadite drvo je – sada. Šalu na stranu, moj primer, i razlika u godinama između dece, pokazuju da tu nema nekog univerzalnog saveta. Pravo vreme, ako vam zdravlje dozvoljava, je onda kada biste se grlile sa bebom. Ljubile je i mirisale. Kada poželite. Kao što kaže Mika Antić: “Ne sve u svoje vreme, već sve u tvoje vreme”.
Roditeljstvo iz mo ugla – čemu me je iskustvo naučilo i šta smatram najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
To bi sigurno bio ovaj redosled: ljubav, poverenje, ljubav, posvećenost, ljubav, iskrenost, ljubav, rad (zanemarena stavka u roditeljstvu, nasuprot lenjosti) pa opet ljubav, zajedničko vreme, šetnje, kuvanje, kampovanje, plivanje, glupiranje, štagod – pa opet ljubav.
Deca moraju da znaju da su voljena, i da ste uvek tu za njih, iako ih puštate da sve što mogu rade sami, ali motrite ih i podržavate. Pustite ih da pogreše, da padnu, da se isprljaju, da im ne uspe kolač, projekat, crtež, kontrolni, ali ih posle svakog neuspeha zagrlite i kažite, nema veze, sledeći put će biti super. Nasmejte se nevolji i borite se zajedno.
Ako me je roditeljstvo nečemu načilo to je da su roditelji superheroji. Da je svaki problem rešiv, ako se rešava. Da zdravlje zaista, zaista, zaista nema cenu. Da ljubav možeš da rodiš.
Ovo me niste pitali
Najveća greška savremenih roditelja je prezaštićivanje. Nemojte to da radite. Poslušajte savet Uroša Petrovića: “Sve što uradite umesto svog deteta, uradili ste protiv njega”.
U kući budite najmanje što možete. U tržnim centrima samo ako morate. Otkrivajte lepote svog grada, naselja, sela. Idite u prirodu što je češće moguće. Priroda leči, vazduh bistri um i dušu, sunce čini život lepšim, kiša je neophodna, kao i sneg. Naučite ih da nema lošeg vremena, već samo loše odeće. Nađite svoje omiljeno skrovito mesto za piknike, poljanče za fudbal, odbojku, šumu za mirisanje (jer ništa ne miriše kao šuma) i slušanje ptica. Nemojte da vas posao cedi i okupira i krade od porodice, jer neko mudar je jednom rekao: Porodica vam može nadoknaditi ceo svet, ali vam ceo svet ne može nadomestiti porodicu.
Volite se i smejte najviše što možete, jer to postaje sve ređi zanat u ova smutna vremena!
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMA
Majčinstvo u 20/30/40-im: Branislava Teofilović
O meni... Ja sam ostvarena žena, srećno udata supruga i majka dve divne devojčice. Framaceut sam, doktor medicinskih nauka i specijalista nutricionizma. Iza mene su 3 diplome, preko 10 godina...
Čuvena drevna japanska veština Jasamasam – jedina pomoć koja je potrebna savremenim mamama
Savremeno doba vreme je koje se samo ubrzava i svi već znamo da živimo prebrzo, da je tempo života nemoguć i da uvek nešto mora da zbog toga ispašta. Koliko...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Slađana Pejaković
O meni Moje ime je Slađana Pejaković, imam 40 godina, majka sam 2 devojčice, od 15 i 9 godina, supruga Nemanji već 16 godina, po profesiji lekar specijacijalista interne medicine,...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Srna Božić
O MENI Imam 32 godine i lekar sam po struci. Trenutno sam na drugoj godini specijalizacije, na Klinici za kožno-venerične bolesti Kliničkog centra Vojvodine. Pored toga, zaposlena sam u privatnoj...
Divan tekst. Kao da sam ja pisala 🙂 Srce puno kad vidim da nas ima jos. Moj trio fantastiko je malko mladji (najstarija cerka 7 godina), a braca su malalonci. Sebe nazivaju prirodoljupcima. Glavna misija nam je ljubav prema svima, priroda, skromnost, sloboda, vazduh, voda. Dali ste mi vetar u ledja jer mnogi mi govore “sad sve to mozes jer su mali, videces kad krene pubertet priroda pada u zaborav. Hvala na divnom clanku i svako dobro <3 <3 <3