Jelena Petrović je profesor Srpskog jezika i književnosti. Kao mama devojčice Irine, za Detinjarije govori o svom roditeljskom iskustvu.
O meni
Zovem se Jelena Petrović i imam 34 godine. Završila sam slikarski odsek u Umetničkoj školi u Nišu, a zatim diplomirala književnost i srpski jezik. Radila sam i u osnovnoj i u srednjoj školi kao profesor Srpskog jezika i književnosti. Fakultet sam izabrala isključivo zbog ljubavi prema knjigama i tada nisam sebe videla u učionici. Ispostaviće se, međutim, da sam upravo u učionici bila najispunjenija i najsrećnija kada mogu svoju ljubav i znanje da prenesem deci. Deca su večita inspiracija i vetar u leđa kada obavljate takav posao. Već 14 meseci obavljam najteži, najzahtevniji i najlepši posao na svetu – podižem svoje dete i zovem se Mama jednoj Irini. Ne pravim planove, ali recimo da mi je, za sada, najvažniji cilj da Irina odraste u zdravu, dobru, saosećajnu devojčicu koja će, naravno, imati maminu podršku da uvek bude ono što jeste.
Ja mama u 20/30/40-im – kako sam se snašla u novoj ulozi?
Irinu sam rodila u 33. godini, preciznije 5 dana pre svog 34. rođendana. Ipak, ona je rođena u pozno proleće, a ja u rano leto. Uvek sam znala da želim dete, ali sam isto tako znala da to neće biti odmah, što zbog nekih drugih životnih stvari koje sam htela da završim ili doživim pre nego se ostvarim u ulozi majke, što zbog života samog po sebi jer ne ide sve uvek kako planiramo i želimo. Tako se Irina rodila u 6. godini braka između njenog tate i mene. Prve četiri godine braka nismo mnogo razmišljali o deci. Onda kada smo počeli, naišli smo na neke sitnije i, na sreću, rešive prepreke. Irina je rođena iz prvog pokušaja VTO (ovde pravim dramsku pauzu za veliki i iskreni zagrljaj podrške svima koji se bore na ovim frontovima!). O tome kako sam se snašla u ulozi mame navešću samo izjavu svoje majke da je očekivala mnogo više angažovanja oko unuke. Uglavnom nisam tražila pomoć oko bebe jer mi nije ni bilo teško da se brinem o željenom i voljenom biću. A to je valjda neka spremnost i zrelost koja je u vezi sa tridesetim godinama. Naravno da obe bake uskaču u pomoć, ali više zato što obe to žele nego zato što je meni pomoć zaista potrebna. Da sam dete dobila u dvadesetim, pretpostavljam da bi sve bilo drugačije.
Po mom iskustvu, koje su prednosti i mane majčinstva u 20/30/40-im?
Vreme je takvo da se parovi često bore sa sterilitetom pa u tom smislu majčinstvo je dobrodošlo u bilo kom periodu. A svaki od perioda ima svoje prednosti i možda mane. Biti mama u dvadestim godinama je možda zbog biološkog sata najbolje, a opet mnogi ljudi tada još nisu ni sebe svesni kako treba. U tridesetim godinama mama ima dovoljno životnog iskustva, uspomena, a i zna da ništa ne propušta, spremnija je za grčeve, plakanje itd. O majčinstvu u četrdesetim godinama ne mogu da govorim jer nemam nikakvog iskustva, ali ne vidim zašto bi i to bilo loše. Pravi trenutak za bebu je onaj kad dvoje ljudi koji se vole odluče da je vreme za nekoliko godina isprekidanog sna.
Da li pamtim neke duhovite situacije u kojima sam se našla kao novopečena mama?
Duhovite situacije sa detetom dešavaju se svakodnevno, tako da ne bih mogla da izdvojim neku posebno. Ume da bude duhovito i kada dete ispolji neku vrlinu pa onda članovi šire familije počnu da svojataju tu osobinu kao baš njihov gen. Na primer, dete imitira neki kućni posao koji je videlo samo od mame, odmah će bake, tetke, strine da kažu kako je dete vredno baš na njih. Duhovito je (a možda i nije) svako menjanje pelena u kojem morate da jurite dete po krevetu jer bi ono radije da se igra, skače itd. Samo neka je smejanja i zdravlja na pretek.
Iz sadašnje pozicije, šta bih savetovala mladim ženama – kada je pravo vreme za decu?
Iz sadašnje, a i bilo koje druge pozicije, moje mišljenje oko toga kada je pravo vreme za decu je uvek isto – isključivo onda kada dvoje koji se vole to odluče i požele. Neka deca dođu odmah (ne)planirano, neka moraju da se planiraju, a neka dođu posle mnogo godina čekanja. Kad god dođu, deca vam okrenu svet naopačke, toliko da se pitate kako ste uopšte živeli pre njih i bez njih.
Roditeljstvo iz mog ugla – čemu me je iskustvo naučilo i šta smatram najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
Roditeljstvo me je naučilo mnogim stvarima. Počela sam još više da poštujem svoju majku. Otkrila sam neke svoje osobine kojih nisam bila svesna, uvidela da ipak mogu sve ono što sam mislila da nikako neću moći kad budem mama, shvatila sam da su neki klišei i stereotipni saveti koje dobijate za vreme trudnoće – ipak tačni. Smatram da odnos roditelja i deteta mora da se gradi na uzajamnom poverenju; da je mnogo važno da vas se dete ne boji jer samo tako može potpuno da vam veruje, kada npr. upadne u nevolju da pozove uvek prvo vas bez straha od vaše preterane reakcije.
Detinjarije već šest godina organizuje kulinarske radionice sa Nenadom Gladićem – Lepim Brkom, na temu đačke užine i doručka, sa ciljem da se deca uključe u spremanje hrane i počnu zdravije da jedu. Kakva je situacija u vašoj porodici po ovom pitanju?
Do đačkih užina još nismo stigli, i iz ovog ugla, one deluju kao daleka budućnost, ali mislim da kulinarske radionice takve vrste mogu biti vrlo korisne i zabavne za dete. Trudim se da moje dete dobija zdrave i izbalansirane obroke, da se hrani zdravo, zdravije i od nas (ovde mislim da sada krišom posežemo za slatkišima jer ne želim da Irina unosi toliko rano i u toj meri šećer. Neće joj biti zabranjen, naravno, već je i probala neke stvari, ali što duže bez šećera to bolje. Ma koliko bio ukusan, zaista nije dobar izbor ni za koga, a posebno ne za dete u razvoju. Irinina baka uživa da kuva za svoju unuku, pa takvu vrstu pomoći nikad ne odbijamo jer onda nas dve imamo više vremena za igru ili čitanje.
Izvor: Detinjarije.com
Nema komentara.