Marija Miketić je književnica iz Beograda koja je objavila četiri knjige, od kojih jednu apologijui tri romana u izdanju Evro Book-a. Član je Udruženja književnika Srbije, Sveslovenskog književnog društva i urednik izdavačke kuće Slovensko slovo. Majka je četvoro dece i za Detinjarije govori o svom roditeljskom iskustvu.
O MENI
Deca i knjige su oduvek moje osnovno obeležje. Majka sam četvoro dece i književnica sa do sada objavljene četiri knjige: Svedoci istinitog boga, Evgenija Hajden, Krv u ledu i Crveni ibis.
Urednik sam i član upravnog odbora izdavačke kuće Slovensko slovo.
Član sam Udruže književnika Srbije i Sveslovenskog književnog društva.
Veoma rano sam ušla u svet književnosti. Kao predstavnik škole, pisala sam za maturantski časopis Šta hoćeš?, a kao teolog i dugogodišnji saradnik Svetosavske omladinske zajednice pri Hramu Svetog Aleksandra Nevskog, sarađivala sam na stvaranju prvog srpskog časopisa za borbu protiv verskih sekti “Beogradski dijalog”, u kome su objavljivani moji autorski ili priređivački intervjui. Radila sam u duhovnom centru „Sveti Ava Justin Ćelijski“, u okviru izdavačke kuće „Manastir Ćelije“ i sarađivala na ediciji Od utopije do košmara u izdanju „Svetogore“.
Dva puta sam se udavala, a četiri strane mog sveta nose posebna imena: Strahinja (19), Srna (15), Andrija (8) i Dalija (6).
JA MAMA U 20, 30, 40-IM – KAKO SAM SE SNAŠLA U NOVOJ ULOZI?
Često govorim u šali da sam polovinu života ili trudna ili posvećena odgajanju dece, što je zapravo živa istina. Prvo dete sam rodila sa 24 godine, drugo sa 28, treće sa 35, a četvrto sa 37, pa dobro poznajem majčinstvo u tim životnim razdobljima. I svako od njih je lepo na svoj način. Oduvek sam znala da ću imati mnogočlanu porodicu jer sam iz takve i potekla. Bilo nas je petoro dece i moj najmlađi brat se rodio kada sam imala 11 godina. On je prva iskra mog materinstva, neko ko je probudio najnežniji deo mog bića, sa njim sam osetila predukus buduće radosti. I zato sam, kada je stigao moj prvenac Strahinja, ulogu majke dočekala potpuno spremna, pre svega u emocionalnom smislu. Bilo je tu nespretnosti, besmislenih strahova, preterane brige i ozbiljnih poteškoća, ali sa detetom rađa se i posebno čulo koje svakoj majci nepogrešivo govori šta je i u kom trenutku njenom detetu potrebno. Sa svakim sledećim detetom radost je bila veća, sigurnost čvršća, a majčinski instinkt postajao sastavni deo mene kao da mi je u međuvremenu izraslo četiri pari ruku i četiri pari očiju.
PO MOM ISKUSTVU, KOJE SU PREDNOSTI I MANE MAJČINSTVA U 20, 30, 40-im?
Iako sam sa svakim sledećim porođajem bila iskusniji, pokazalo bi se da je svako dete jedinstveno i da sa njim i ja iznova postajem majka. Praktični deo priče se, međutim, bitno menjao. Dok su priprema i samo kupanje prvog deteta predstavljali čitav ritual koji je podrazumevao da se ispoštuje svaki korak sa posebnom pažnjom, dotle sam poslednje dvoje dece kupala preko ruke nad slavinom u kadi, kao mačiće. Za prvo dete sam se mesec dana spremala za izvođenje napolje, brinući o temperaturi, kapici, slojevitom odevanju, smogu… Ostale nisam ni unosila u kuću, izuzev noću. Ubrzate se, ovladate veštinama, shvatite da je preterana briga besmislena i da crpi snagu, opustite se i naučite da uživate u samom odnosu roditelj-dete. To su velike prednosti koje vam donesu godine i iskustvo. Kao mlada majka, sa jednim detetom, bila sam dosta napetija, ali i nervoznija. Osećala sam da sam na neki način i uskraćena. Nije više bilo mesta za izlaske i druženja. Ne samo da za to nisam imala vremena, već ni volje. Beba se budila noću, bila sam iscrpljena. Prijatelji koji bi došli u posetu, nisu imali osećaj za to, zaseli bi, a meni je padala glava od umora. Jedva sam čekala da odu, a opet društveni život mi je veoma nedostajao, pa sam stalno bila rastrzana između te dve krajnosti. Kao starija, sve je to nekako samo od sebe došlo na svoje mesto. Izbalansirala sam obaveze, bitno spustila kriterijume i postavila jasne prioritete. Sada mi uopšte nije važno da li se kuća u svakom trenutku blista sve dok u njoj odjekuje smeh.
DA LI PAMTIM NEKE DUHOVITE SITUACIJE U KOJIMA SAM SE NAŠLA KAO NOVOPEČENA MAJKA?
Kada sam rađala Srnu pripretila sam doktorima da ukoliko nekome od njih samo vidim makaze u rukama, ustajem i idem da se porodim sama. Zapravo, nisam im dopustila da mi urade epiziotomiju kao prilikom prvog porođaja, a njima je bila smešna majka koja se tako otresito i žučno prepire između dva napona na porođajnom stolu. Zauzvrat, fotografisali su sam porođaj i te uspomene su mi veoma dragocene.
Kada sam rađala Daliju zaboravila sam da izbacim žvaku iz usta i u jednom trenutku sam napravila balon. Žena pored mene se uhvatila za glavu i zakukala: “Ja se ovde mučim dva dana, a ova došla sa žvakom i rodila za pet minuta!”
Moja deca su izvor smeha i razonode u našoj kući. Uvek je bučno, svi govore uglas, svađaju se i vole jednakim intenzitetom. Mnoge njihove duhovite opaske našle su mesta u mojim knjigama. Postala sam hroničar neobičnih pitanja i izjava: Kako je mrak ispao iz dana? Zašto me niste ofarbali kad ste me napravili? Meni ne mogu da ispadnu oči kad dugo gledam crtaće jer mi ih je neko zakucao. Uši mi ne služe da slušam mamu, nego da mi kosa stoji pozadi. Kad mi prođe ime Dalija, zvaću se Srna…
IZ SADAŠNJE POZICIJE, ŠTA BIH SAVETOVALA MLADIM ŽENAMA – KADA JE PRAVO VREME ZA DECU?
Ne postoji univerzalni savet ni za šta, pa ni za rađanje. Pravo vreme je uvek! Ono što bih, međutim, posavetovala mlade žene jeste to da budu odgovorne za život, kako svoj tako i za onaj tek začeti. U 21. veku niko nema izgovor za to da je slučajno ostao u drugom stanju. Postoji mnogo načina da se spreči neželjena ili neplanirana trudnoća. Ne treba se igrati na taj način i smatrati da je abortus kontraceptivno sredstvo. Preduzmite sve da do trudnoće ne dođe, ukoliko još niste spremne da budete majke, ali ako se pak desi, snosite posledice kao zrele osobe i – rodite! Sa novim potrebama stvaraju se i nove okolnosti koje će adekvatno odgovoriti na njih. Život se sam stara o sebi, a naše je samo da se naoružamo strpljenjem i ljubavlju.
RODITELJSTVO IZ MOG UGLA – ČEMU ME JE ISKUSTVO NAUČILO I ŠTA SMATRAM NAJVAŽNIJIM U ODNOSU RODITELJA I DETETE?
Uvek se staram da svojoj deci izgradim što više lepih uspomena. Dragocena sećanja koja deca ponesu iz detinjstva umeju da budu spasonosna za čitav život. U susprotnom, traume izazvane preteranim očekivanjima, omalovažavanjem ili zapostavljanjem dece i njihovih potreba, jesu teret koji zauvek ostaje zaglavljen u mentalnoj strukturi ličnosti što značajno može da naruši kvalitet kompletnog budućeg života. Nesigurno i uplašeno dete postaje isto tako nesiguran i uplašen čovek. I zato je toplo, ljubavlju prožeto porodično okruženje najvažnije za kvalitetan razvoj nežne dečje psihe. Oni su mali ljudi. Zaslužuju poštovanje i ravnopravan odnos. Ako smo pogrešili, a sasvim sigurno je da svi često grešimo, zamolimo ih za oproštaj. Ne ustručavajmo se da ih mazimo i razmazimo. Neka budu centar sveta na zdrav način, jer naša deca i jesu nosioci budućnosti.
“Razvoj dolazi od onih koji tek pristižu”, napisala sam u romanu Crveni ibis koji se, mada svrstan u žanr trilera, bavi dečjom psihologijom, i čvrsto verujem u to da je odnos roditelj-dete uvek susret starog i novog, spoj prošlosti i budućnosti, emocionalni prasak koji ima moć da iznedri jedan sasvim novi svet.
OVO ME NISTE PITALI?
Roditeljstvo i stvaralaštvo proističu jedno iz drugoga. Kako za plodnost tela tako i za plodnost duha neophodna je ogromna ljubav, ali staza kojom hode i roditelji i umetnici nije baš uvek zastrta svilom i posuta laticama. Vrlo često naiđemo na trnje i slomljeno staklo, pa se iz tog razloga najveći ciljevi dostižu malim koracima, ali i spremnošću da se okrvave tabani.
Kao što majka mnogočlane porodice mora istovremeno da bude bolničarka, savetnica, učeteljica, psiholog, kuvarica… tako se i od pisca očekuje multitalentovanost.
Ponekad se na oba zadatka osećam kao Sizif kome će kamen pasti na glavu i zgnječiti ga ako snaga i na tren posustane. Ono što mi ipak daje krila jeste snažna uverenost da je svaki korak ka napred važan, bez obzira koliko bio mali. Roditeljstvo i stvaralaštvo nisu trka na kratke staze, već doživotni maraton.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMA
Majčinstvo u 20/30/40-im: Branislava Teofilović
O meni... Ja sam ostvarena žena, srećno udata supruga i majka dve divne devojčice. Framaceut sam, doktor medicinskih nauka i specijalista nutricionizma. Iza mene su 3 diplome, preko 10 godina...
Čuvena drevna japanska veština Jasamasam – jedina pomoć koja je potrebna savremenim mamama
Savremeno doba vreme je koje se samo ubrzava i svi već znamo da živimo prebrzo, da je tempo života nemoguć i da uvek nešto mora da zbog toga ispašta. Koliko...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Slađana Pejaković
O meni Moje ime je Slađana Pejaković, imam 40 godina, majka sam 2 devojčice, od 15 i 9 godina, supruga Nemanji već 16 godina, po profesiji lekar specijacijalista interne medicine,...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Srna Božić
O MENI Imam 32 godine i lekar sam po struci. Trenutno sam na drugoj godini specijalizacije, na Klinici za kožno-venerične bolesti Kliničkog centra Vojvodine. Pored toga, zaposlena sam u privatnoj...
Nema komentara.