Zorana Kurbalija Novičić je biolog, istraživač i komunikator nauke. Trenutno živi i radi u Upsali u Švedskoj, a kao mama troje dece, za Detinjarije govori o svom roditeljskom iskustvu.
O meni
Ja sam beogradski đak. Završila šestu beogradsku gimnaziju, pa diplomirala i doktorirala na Biološkom fakultetu Univreziteta u Beogradu. Istraživanje nije moj posao, to je moj način života – uočavam, promišljam, eksperimentišem, istražujem, analiziram, saopštavam. Moje gorivo je dobra ideja. Ja sam trostruka mama sa naučnim metodom u roditeljstvu!
Karijera me je vodila od Instituta za biološka istraživanja “Siniša Stanković” Univerziteta u Beogradu, gde sam načinila prve istraživačke i predavačke korake. Učila u praksi ono što sam samo u teoriji dotakla tokom studija. Vodile su me dobro postavljene hipoteze, a bila sam kreativna i uz pomoć “štapa i kanapa” uvek stizala do krajnjeg rezultata. Uporno ali i u društvu najboljih kolega na svetu!
Veoma rano sam shvatila da je podjednako važno raditi kvalitetenu nauku koliko je to da te naučne rezultate saopštavamo široj populaciji kao njenim korisnicima. Na tom putu obrela sam se u desetinama nacionalnih i internacionalnih projekata koji neguju kulturu naučne komunikacije. Zaljubljivala sam se u radoznale oči dece na Festivalima nauke u Beogradu (a kasnije i širom Srbije); stavljala naučnu komunikaciju u Evropski kontekst tokom fantastičnih Noći istraživača; pokušavala da ukradem šansu da se sve više radoznalih očiju može ugledati u školskim klupama; vodila kreiranje politika naučne komunikacije na čelu Centra za promociju nauke, Republike Srbije.
Potom dobijam stipendiju Evropske komisije a koja nosi ime velike Marije Kiri. Okitila me je ponosom i dala šansu da “štap i kanap” zamenim pravim komadima laboratorijske opreme i da dobijem priliku da svoje hipoteze testiram u saradnji sa kolegama iz oblasti iz celog sveta. Radim i učim i razvijam se u pravom akademskom ambijentu Centra za evolucionu biologiju Upsala univerziteta u Švedskoj. Zatim svoje rezultate iz osnovnih naučnih istraživanja primenjujem u humanoj medicini (neurobiologiji i psihijatriji) u okviru Akademske bolnice Upsala univeriziteta. Ali, strast da nauku približim opštoj populaciji a posebno deci je samo rasla. Pokrenula sam start-up kompaniju koja ima za cilj da eksperimentom odgovara na postavljena pitanja. Pogledajte Science market Uppsala www.sciencemarket.se
Ali na tom svom profesionalnom putu, susrela su me 3 para najdražih očiju koja su od mene tražila odgovore na brojna pitanja, tražile moje vreme i energiju, menjala težište i prioritete, davala drugačiji smisao odlukama i ciljevima. Ovo je priča kako su me deca izvajala i (mislim) učinila boljom osobom.
Ja mama u 20/30/40-im – kako sam se snašla u novoj ulozi i koje su prednosti a koje mane roditeljstva u 20/30/40tim?
Mama sam postala u tridesetoj, a zatim sam ponovila eksperiment u 34toj i 39toj. I kroz iskustva sam učila i sazrevala.
Trideseta godina. Ja upravo doktorirala i pluća puna nove energije a želja da dohvatim nebo je morala da bude na trenutak umirena jer u meni raste nepoznati osećaj neizvesnosti. Znam da se bebe rađaju odvajkada i znam da ću uspeti u logistici i trivijalijama (hranjenja i presvlačenja i svega ostalog) ali mene je mučilo to kako ću sada, kada sam u profesionalnom smislu razvila krila i na ivici sam poletanja, sada napraviti pauzu i potpuno promenitti fokus? Kako ću uskladiti poslovno i privatno? Da li ću uspeti da držim korak sa koleginicama i kolegama koji nemaju decu? Da li sam manje ili više vredna sa dobijanjem deteta? I tako sam, iako u ozbiljnim tridesetim, u bujici pitanja i nesnalaženju u traženju odgovora – počela da radim nakon 4 meseca od porođaja.
Tada sam to smatrala prirodnim i neophodnim, pa nisam smela da “izgubim” ni trenutak vremena – moram da radim i napredujem. Ali sada, sa ove distance i nakon svih iskustava, ovo shvatam svojom najvećom greškom koju sam počinila i prema sebi i mom Strahinji. A grešku sam napravila najverovatnije iz nezrelosti i iz činjenice da sam tada živela u Srbiji koja nema pravilno definisano socijalno uporište za žene (majke) koje zapravo nemaju profesionalnu podršku u situacijama kada se suočavaju sa problemom poput mog. I ako razmislite, kome možete da se obratite za pomoć kada se nađete u ovakom teškoj dilemi i na prekretnici? Mami ili baki – da one će dati najtananije savete o negovanju deteta i sigurno savetovati da karijeru stavite na on hold; mamama u parku – neee, one će vas rasporiti pogledom a tek posebno ako ne dojite nego pribegavate formuli; psihologu ili psihoterateputu – neee to nisu pravi problemi????
Bojažljivo ulazim u drugo majčinstvo. Poučena predhodnim iskustvom, dajem sve od sebe da balansiram između želja i mogućnosti i čvrsto odlučijem da budem uz svoje dete tokom te prve predivne ali burne godine razvoja najdražeg bića – moje Ksenije. Da, sada je mnogo lakše, kompletna logistika mi je poznata, mnogo sam efikasnija u izbegavanju nepotrebnih sterilizacija i preskakanju jezivih mama iz parka ispred zgrade. Imam cilj i rešena sam da je ovo godina koju posvećujem detetu i sebi. No, malo po malo u meni crv počinje da se budi i veoma brzo shvatam da mojih 24h postaju teški i nabijeni obavezama jer radim kao 24-7 mama ali sa kolevkom pored kompjuterskog stola- u strahu da nešto na polu ne propustim. I iz ovog perioda izlazim kao isceđena krpa. Ni mama ni profesionalac, samo žena koja je vidno nezadovoljna i sa 20+ kilograma viška svoj život podredila drugima. Izgubila se u idejama, izgubila akcione planove. Opet, kome se obratiti? Oni koji te vole, neće da te uvrede, a oni drugi nisu ni važni. Sada se pitam, opet, možda je potrebno na neki način sistemski dati podršku mamama profesionalcima? Da li Srbija ima takve projekte? Kome se obratiti?
Definitivo sam završila sa rađanjem i posvetila se karijeri i žonglirala roditeljskim obavezama kako sam najbolje znala i umela uz veliku pomoć supruga koji je podržavao moje ambicije i verovao u moje ideje. I tako oslobođena, upadam u bespoštednu borbu i rad. Moje radno vreme se pretvara u bespoštednu borbu za novim projektima, razvoj novih ideja, i rad i rad i rad. Porodica je moje uporište ali ja nisam tu za njih koliko je potrebno. Rad me je radovao ali i umarao, i shvatala sam da negde grešim, ali sistem me melje i dalje i ja nemam kome da se obratim. Nastavljam dalje i u spirali sam na dole. Od koga da tražim pomoć? Da li postoji inicijativa ili plan koji pomaže mamama profesionalcima da pronađu fokus?
I tada, dešava se najvažniji momenat u mom životu. Ulazim u životni eksperiment u kome smo samo moja porodica i ja. Posao nas odvodi u Švedsku. Tu smo sami, nema prijatelja, nema tempa i borbe sa vetrenjačama, nema politike, nema rodbine, nema Srbije ali nema ni omiljenog jogurta. U tom eksperimentu, u državi koja poznaje prava čoveka na rad i na odmor, u uređenom socijalnom ambijentu i u fer kompeticiji – ja dobijam vreme da budem mama i profesionalac. Napredujem u poslu, ali najveći dobitak je moje vreme sa porodicom. Gledam njihove oči i uživam u postavljanju hipoteza i eksperimentisanju sa njima. I tada, moja nepokolebljiva ideja da je dvoje dece moj maksimalni domet pada u vodu i pobeda švedskog nad srpskim modelom poslovno – privatnog balansa rezultira rođenjem bebe Emilije.
E tek sada nema preteranih sterilizacija, već sam majstor optimizovanja vremena. Ali prva godina sa Emilijom je protekla u predivnim šetnjama šumama, ispijanju kafe pored jezera, čitanju i promišljanju o sebi i svom novom životu. Da, ja srpkinja sam se osetila bolje u svojoj koži u hladnoj Švedskoj. Osetila sam da me je socijalna komponenta države podržala i tačno sam znala kome da se obratim za koji vrsti pomoći. To moje dragoceno vreme je i meni lično dalo novi fokus – shvatila sam da sam ja sada mnogo više mama i aktivista nego istraživač. Pokrenula sam firmu sa mišlju da menjam svet za svoju decu i njihove drugare koji će uskoro vladati na krhotinama koje smo im mi ostavili. Bolje obrazovanje je ključ!
Moja priča je jasan dokaz tačnosti iskaza da je P (fenotip) = G (genotip) x E (sredina). Fenotip, je rezultat (individua) koju vidimo na koji nastaje interakcijom genotipa (gena koje jedinka nosi) pod uticajem sredine (fizička i socijalna sredina u kojoj individua razvija).
Iz sadašnje situacije, šta bih savetovala mladim ženama – kada je pravo vreme za decu?
Nemam odgovor na ovo pitanje. Mislim da sve zavisi od trenutka kada si sama sa sobom na TI. Ali još važnija poruka je da je potrebno pronaći adekvatan ambijent (sredina je ključ!) u kome se osoba oseća komforno da deluje i kao roditelj i kao profesionalac.
Roditeljstvo iz mog ugla – čemu me je iskustvo naučilo i sta smatram najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
Najvažnije pravilo koje primenjujemo suprug i ja u odgajanje dece smo stekli u Švedskoj. A to je pravilo koje glasi: Mama/tata pomozi mi da to uradim sam/a!
Roditelji prirodno teže da svojoj deci olakšaju svaki korak u odrastanju i smatraju da deci čine uslugu kada stvari rade umesto njih. To počinje, hranjenjem i oblačenjem, pa se razvija izradom njihovih domaćih zadataka i brigom o njihovim obavezama, pa preko toga da je roditelj obavezan da detezu bira životni poziv i partnera.
Mi pribegavamo komletno drugačijem modelu, a to znači da se deca od samog početka uče da sve oko sebe i svojih potreba i obaveza urade sama. Tako ih, verujem, bolje spremamo za surovi život odraslih.
Ovo me niste pitali
Da li mogu da izvučem pouke o najboljem modelu roditeljsta na osnovu mog iskustva? Eto, pitanje je tu, sada je na redu eskperiment pa ćemo videti šta kažu rezultati J
Organizujem tribinu:
Tribina: Roditeljstvo: Srpsko-Švedski model.
Roditeljstvo je verovatno jedan od najkompleksnijih zadataka. Roditelji na svojim plećima nose zaostavštinu prošlih generacija, dok svojim znanjem i energijom gaje generaciju koja tek treba da crta nove margine. Roditeljstvo je još kompleksniji zadatak kada se stavi u konteks sredine u kojoj se dete gaji i vaspitava.
Tribina ima za cilj da se bavi fenomenom roditeljstva ali u interkulturalnim uslovima. Razgovaraćemo o načinima integracije dece iz regiona bivše Jugoslavije koja se vaspitavaju u tradicionalnom duhu a pod geslom –rad, red i disciplina; u sredinu koja je liberalna, demokratska i fokus stavlja na prava deteta. Kako napraviti balans i usvojiti najbolji model? Kako ustanoviti detetove obaveze uz dužno poštovanje detetovih prava.
Takođe, važno je i pitanje uklapanja dece koja su naviknuta na takmičenje i napredovanje i vredan rad u LAGOM- mediokritetski model gde je važno da veliki procenat dece postigne zadovoljavajuće rezultate. Gde je granica dobrog ukusa kada je izgradnja detetovog samopouzdanja u pitanju?
Konačno, važan aspekt o kome ćemo diskutovati je kako pristupamo odgoju devojčica a kako dečaka. Da li smo u stanju da u svoje duboko tradicionalno biće inkorporiramo vrednosti rodne ravnopravnosti koja se promoviše kao važan kvalitet u Švedskoj?
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMA
Majčinstvo u 20/30/40-im: Branislava Teofilović
O meni... Ja sam ostvarena žena, srećno udata supruga i majka dve divne devojčice. Framaceut sam, doktor medicinskih nauka i specijalista nutricionizma. Iza mene su 3 diplome, preko 10 godina...
Čuvena drevna japanska veština Jasamasam – jedina pomoć koja je potrebna savremenim mamama
Savremeno doba vreme je koje se samo ubrzava i svi već znamo da živimo prebrzo, da je tempo života nemoguć i da uvek nešto mora da zbog toga ispašta. Koliko...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Slađana Pejaković
O meni Moje ime je Slađana Pejaković, imam 40 godina, majka sam 2 devojčice, od 15 i 9 godina, supruga Nemanji već 16 godina, po profesiji lekar specijacijalista interne medicine,...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Srna Božić
O MENI Imam 32 godine i lekar sam po struci. Trenutno sam na drugoj godini specijalizacije, na Klinici za kožno-venerične bolesti Kliničkog centra Vojvodine. Pored toga, zaposlena sam u privatnoj...
Nema komentara.