Ne mogu, a da se odmah ne setim kupus-salate. Stalno podsećam decu da se ona ne jede rukama – u vrtiću tako navikli zato što je viljuška strogo zabranjena. Mnogo je, brate, opasna. Kao i ljuljaške. Njih prebace preko prečke da deca ne mogu da ih dohvate i upuste se u opasnu aktivnost ljuljanja. A onda se setim i nekih roditeljskih sastanaka na kojima su mame i tate, nezadovoljne „bezbednosnim nivoom“, predlagale da se sve ivice na igralištu presvuku suđerom. Da njihova zlata nikad ni modricu ne bi mogla slučajno da zarade.
Razumem vaspitače i donosioce propisa što tome popuštaju – pritisak roditelja i medija je ogroman. Ali rekoh, vredi ih podsetiti da ne mora tako. Eto, neki ljudi isto tako odgovorni, stručni i ažurni, pa ne puštaju decu da izrastu u bolešljive nesposobnjakoviće zato što su “takva vremena”. Baš ih briga što ima i roditelja kojima se ne sviđa što su deca na kiši i suncu, što idu u poljski wc i mlataraju sekirčetom – oni imaju rezultate da pokažu i argumente da dokažu da baš u takvim uslovima – deca cvetaju.
School’s Out: Lessons from a Forest Kindergarten from Rona Richter on Vimeo.

Ima i Beograd „sumski“ vrtic u kojem deca svakodnevno setaju, borave u prirodi i bave se sportom. On se nalazi na Adi Ciganliji i zove se Zvezda Oaza.
O tome sam govorila na festivalu Roditeljstvo novog doba, prošlog vikenda.
Danas roditelji dreče kad deca polupaju tablet jer kolena više ne lupaju. Sve manje trče, sve manje lopti leti kroz parkove a o tome koliko gradske dece ume da se popne na drvo… Da ne pominjem. Kiša ili vetar, ju! Dete ne ide napolje, da se ne razboli, kao da je vazduh u igraonici neki specijalno zdrav.
Kakav primer damo svojoj deci, takva interesovanja imaju.
Da, internet je koristan ali deca imaju i potrebu za trčanjem, skakanjem i pentranjem, a ne samo za znanjem.
Zašto im roditelji to uskraćuju i čega se, ustvari, roditelji plaše?