Kada dođu u kontakt sa prirodom, deca otkrivaju svoju snagu. Ako su zdrava deca, čak i mlađa od dve godine, jake konstitucije i dobro hranjena, mogu hodati kilometrima.
Umesto toga, pitamo se zabrinuto kako da uspavamo dete kada ga sunce ujutru probudi, i kako ga možemo naučiti da ne skida cipele ili luta po livadama. Kada se zbog ovih ograničenja dete odrodi i umori od svog zatvora, ubija insekte ili male bezopasne životinje, smatramo daje to prirodno i ne primećujemo da se njegova duša otuđila od prirode. Mi jednostavno tražimo od svoje dece da se prilagode svom zatvoru ne stvarajući nam probleme.
Snaga čak i najmanjeg deteta je veća nego što možemo da zamislimo, ali je potrebna sloboda da bi se pojavila.
Snaga čak i najmanjeg deteta je veća nego što možemo da zamislimo, ali je potrebna sloboda da bi se pojavila.
U gradu će dete reći da je umorno posle kratke šetnje, pa verujemo da nema snage. Ali njegova lenjost veštački dolazi iz njegove sredine, iz dosade, zbog neobične odeće, bola koji male noge trpe u veštačkim cipelama dok stupa po golom kamenu gradskih ulica, i od primera onih koji hodaju oko njega nemi, ravnodušni i bez osmeha. Ne znače mu ništa klub u koji se može učlaniti niti atraktivna odeća kojoj bi se moglo diviti. On je na lancu. Obuzima ga lenjost i hteo bi da ga voze.
Ali kada dođu u kontakt sa prirodom, deca otkrivaju svoju snagu. Ako su zdrava deca, čak i mlađa od dve godine, jake konstitucije i dobro hranjena, mogu hodati kilometrima. Njihove neumorne male noge će se peti dugim strmim usponima po suncu. Sećam se da je dete od oko šest godina jednom nestalo na nekoliko sati. Ono se penjalo uz brdo, misleći da će sa vrha moći da vidi šta je sa druge strane. Nije bilo umorno, već razočarano, jer što nije našlo ono što je tražilo. Jednom sam poznavala par sa detetom od skoro dve godine. Želeći da odu na udaljenu plažu pokušali su da se smenjuju noseći ga u rukama, ali je to bilo previše zamorno. Dete je, međutim, sa entuzijazmom htelo samo da hoda i to svaki dan. Umesto da ga nose, roditelji su se žrtvovali tako što su sporije hodali i zaustavljali se svaki put kada je dete stalo da ubere cvetić ili gleda malog magarca koji je pasao na livadi i selo, zamišljeno i ozbiljno, na trenutak pored ovog stvorenja. Umesto da nose dete, ovi roditelji su rešili problem prateći ga. Samo pesnici i mala deca mogu da osete oduševljenje zbog rečice koja teče preko šljunka. Dete će se na takav prizor smejati radosno i želeti da zastane i miluje svojim rukama.
Samo pesnici i mala deca mogu da osete oduševljenje zbog rečice koja teče preko šljunka. Dete će se na takav prizor smejati radosno i želeti da zastane i miluje svojim rukama.
Predložila bih da u svoje ruke uzmete dete koje još ne hoda. Sa puta sa koga se može videti veliki i lep prostor, držite ga tako da je leđima okrenuto pogledu. Stanite sa njim! Ono će se okrenuti i uživati u lepoti scene čak iako ne može da stoji uspravno na nogama a njegov jezik vas još ne može zamoliti da stanete.
Da li ste ikada videli decu kako ozbiljno i tužno stoje nad telom male ptice ispale iz gnezda, ili trče tamo-amo pitajući i izveštavajući šta se desilo sa velikom zabrinutošću? To su deca koja se mogu uskoro toliko promeniti da će krasti jaja iz ptičjih gnezda.
Kao i u svemu drugom, osećaj prema prirodi raste sa vežbom. On se ne prenosi opširnim opisima ravnodušnom detetu koje se dosađuje zatvoreno među zidovima sobe, koje je naviklo da vidi i čuje da je okrutnost prema životinjama samo deo života. Iskustvo je to koje ima najveći uticaj. Smrt prve golubice koju je namerno ubio član porodice baca tamnu mrlju na srce skoro svakog deteta. Mi moramo lečiti te rane, duhovne bolesti koje su već pogodile ovu divnu decu koja su žrtve veštačke sredine u kojoj žive.
Odlomak iz knjige “Otkriće deteta”
Marija Montesori (autor)
Izdavač: Propolis Books
Marija Montesori je deci i vaspitno-obrazovnom radu pristupala na dotad neviđen i inovativan način. Kreirala je materijale kao pomoć u obrazovanju, a Otkriće deteta donosi opise materijala i njenih metoda. Insistirala je na dečjem samootkrivanju i učenju na iskustvu. Smatrala je da je uloga učitelja samo da prati dečji spontani rad, a ne da daje verbalne instrukcije koje dete mora da posluša. Najveću važnost pridavala je senzitivnim periodima koji su prirodno određeni i čijim je praćenjem vrlo lako moguće pomeriti granicu uzrasta u kojem dete može da usvoji određenu veštinu.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.