U februaru 1998. grupa istraživača i lekara na čelu s hirurgom Endruom Vejkfildom objavila je u Lancetu istraživački rad. Smatra se i dan-danas da u celokupnoj istoriji akademskog rada nema gore protumačenog i slabije shvaćenog izveštaja.
Dokaz da je vakcina MMR bezopasna
Kolaboracija Kokran sprovela je, besprekorno kao i uvek, sistemtičan pregled literature o MMR-u, i u zaključku je stajalo kako nije bilo dokaza da je nebezbedan. Tim pregledom su obuhvaćeni podaci koje su mediji revnosno zanemarivali: šta je bilo unutra?
Smit i saradnici sproveli su studiju slučajeva i kontrola, služeći se istraživačkom bazom podataka lekara opšte prakse. To je uobičajen tip studije gde odaberete grupu ljudi obolelih od onoga što posmatrate (autizam) i grupu ljudi koji nemaju tu bolest pa tražite ima li razlike među grupama u odnosu na to koliko je svaka bila izložena onome što po vama izaziva bolest (MMR).
Ako vas zanima ko je platio za izvođenje studije – finansijski ju je podržao Savet za medicinska istraživanja. Pronašli su oko 1300 autističnih osoba i potom formirali kontrolnu grupu od nasumično odabranih ljudi koji nisu bili autistični, a bili su istih godina, pola i načina života. Proverili su da li je u jednoj grupi bilo više vakcinisanih nego u drugoj i nisu našli da je u jednoj pretežniji broj. Isti istraživači sproveli su i sistematičan pregled sličnih studija u Sjedinjenim Državama i Skandinaviji, pokupili su podatke i ni tamo nisu našli nikakve veze između MMR-a i autizma.
U Danskoj su Madsen i saradnici izveli kohortnu studiju, to jest obrnutu vrstu studije, i uporedili su grupu koja je bila izložena s onom koja nije da se vidi ima li odstupanja u rezultatu. U tom konkretnom slučaju posmatrane su dve grupe ljudi – jedna je dobila MMR, druga nije – i proveravalo se da li se razlikuje stopa autizma među njima.
Ta studija je bila izuzetno obimna – obuhvaćena su sva deca rođena u Danskoj od januara 1991. do decembra 1998. U Danskoj postoji sistem jedinstvenog matičnog broja građana, povezan s registrima vakcinisanja i informacijama o dijagnozi autizma i zato je bilo moguće pratiti gotovo svu decu u studiji. Poduhvat je bio impresivan; istraživači su posmatrali 440.655 vakcinisane dece i 96.648 nevakcinisane i ustanovili da se grupe nisu razlikovale po stopi autizma ili autističnog spektra te da nije bilo nikakve veze između razvoja autizma i uzrasta u vreme vakcinisanja.
Povratak starih bolesti
Nije se ni čuditi što je stopa vakcinacije MMR-om, koja je 1996. iznosila 92 posto, pala na današnjih 73 posto. U pojedinim delovima Londona spustila se na 60 posto, a brojke iz perioda od 2004. do 2005. pokazale su da je u Vestminsteru samo 38 posto dece stare do pet godina primilo obe doze.
Šta bi drugo izazvalo sve to nego briljantno uspešna i dobro sprovedena medijska kampanja protiv MMR-a, koja je pokrenula emocije i podstakla histeriju protiv naučnih dokaza. Narod sluša novinare – vazda je tako, i to ne samo s pričama predstavljenim u ovoj knjizi.
U međuvremenu upadljivo raste broj obolelih od dve od tri bolesti protiv kojih se daje vakcina MMR. U Engleskoj i Velsu imamo najveći broj slučajeva malih boginja otkako su 1995. uvedene nove metode praćenja. Najčešći slučajevi bili su među decom koja nisu vakcinisana kako treba: 971 potvrđeni slučaj prijavljen je 2007. (uglavnom povezan s dužim epidemijama među putujućim i verskim zajednicama, gde se na vakcinisanje tradicionalno popreko gleda), dok je 2006. bilo 740 slučajeva (i prijavljen je prvi smrtni slučaj od 1992). Sedamdeset tri posto slučajeva zabeleženo je na jugoistoku, a većina u Londonu.
Zauške su opet počele da uzimaju maha 1999, pošto su se godinama slučajevi iznosili u dvocifrenim brojevima. Do 2005. Velika Britanija već je imala epidemiju zauški. Samo u januaru te godine bilo je oko 5000 prijavljenih slučajeva.
Mnogi ljudi koji učestvuju u kampanji protiv vakcina rado iznose kako su one beskorisne a uz to bolesti od kojih štite ionako nisu previše opasne.
Mnogi ljudi koji učestvuju u kampanji protiv vakcina rado iznose kako su one beskorisne a uz to bolesti od kojih štite ionako nisu previše opasne. Nemam nameru da nagonim ljude da vakcinišu decu, ali tvrdim kako nikome ne koriste obmanjujući podaci. Kao kontrast labavim dokazima o vezi između autizma i MMR-a stoji podatak da je opasnost od malih boginja stvarna i merljiva iako nije velika. U izveštaju dr Ketrin Pekam o politici vakcinisanja, objavljenom ubrzo po uvođenju vakcine MMR, posmatrana su skorašnja iskustva s malim boginjama u zapadnim zemljama. Navedeno je da je na svakih prijavljenih 1000 slučajeva bilo 0,2 smrtnih slučajeva, 10 prijema u bolnicu, 10 neuroloških komplikacija i 40 komplikacija s disajnim organima. Te procene su sačinjene za vreme nedavnih manjih epidemija u Holandiji (1999. godine 2300 slučajeva u zajednici koja se čvrsto protivila vakcinisanju, tri smrtna slučaja), u Irskoj (2000. godine 1200 slučajeva, tri smrtna) i Italiji (2002. godine tri smrtna slučaja). Ističem da su uglavnom umirala deca koja dotle behu vrlo zdrava a živela su u razvijenim zemljama, s dobrim sistemom zdravstvenog osiguranja.
Premda su zauške retko fatalne, to je neprijatna bolest s mogućim ozbiljnim komplikacijama (uključujući meningitis, pankreatitis i sterilnost). Sindrom kongenitalne rubeole jeste se proredio od uvođenja MMR-a, no kako fetus biva oštećen u ranoj trudnoći, posledice su teške i tu spadaju gluvoća, autizam, slepilo i duševni poremećaji.
Često se čuje da vakcine ionako nemaju bitnu svrhu jer su za sav napredak u zdravlju i očekivanom životnom veku zaslužna poboljšanja u javnom zdravstvu i to zbog raznih drugih razloga. Budući da se specijalno zanimam za epidemiologiju i javno zdravstvo, takvu tvrdnju smatram laskavom; zaista nema sumnje da broj smrtnih slučajeva od malih boginja opada u poslednjih stotinu godina, iz raznih razloga, od kojih su mnogi društveni i politički kao i medicinski: kvalitetnija ishrana, bolja i pristupačnija medicinska nega, antibiotici, kvalitetniji uslovi stanovanja, higijenskije vodovodne i kanalizacione mreže itd.
Očekivani životni vek generalno je naglo porastao prošlog stoleća a mi olako zaboravljamo koliko je velika ta promena. Godine 1901. muškarci rođeni u Engleskoj mogli su očekivati da dožive četrdeset pet godina, a žene četrdeset devet godina. Do 2004. očekivani životni vek pri rođenju produžio se na sedamdeset sedam godina za muškarce i osamdeset jednu godinu za žene (iako je ta promena umnogome i posledica smanjenja smrtnosti novorođenčadi).
Dakle, živimo duže i jasno je da vakcine nisu jedini razlog za to. Nijedna pojedinačna promena nije razlog. Male boginje su se upadljivo proredile tokom proteklog veka, ali morali biste prilično da se napregnete eda biste se uverili kako vakcinacija tu nema uticaja.
Svi koji misle da je pojedinačno davanje vakcina bolje nego jedna objedinjena vakcina MMR, valja da uoče kako su one u prometu od 70-ih, ali da je zajednički program vakcinisanja – i zajednički program davanja sve tri vakcine odjednom kao MMR – potpuno očigledno s vremenom postao povezan s daljim (i zapravo sasvim definitivnim) padom stope oboljenja od malih boginja.
Zauške nisu bezazlena bolest. Neću ja nikoga da plašim – i kao što rekoh, vaši stavovi i odluke o vakcinisanju samo su vaši mada me interesuje šta vas je to tako neverovatno zavelo. Samo dajem na znanje da su zauške, pre početka primene MMR-a, bile najčešći uzročnik virusnog meningitisa i jedan od glavnih uzroka gluvoće kod dece. Istraživanja u kojima se obavljala lumbalna punkcija nad ispitanicima pokazuju da oko polovine svih zaraza zauškama zahvataju centralni nervni sistem. Orhitis uzrokovan virusom zauški vrlo je učestala pojava, krajnje bolna, i pojavljuje se kod 20 posto odraslih muškaraca kao komplikacija infekcije virusom zauški: oko pola njih dobiće testikularnu atrofiju, obično samo na jednom testisu, ali u 15 do 30 posto slučajeva ovakvog orhitisa biće zahvaćena oba testisa što će u 13 posto uzrokovati smanjenu plodnost.
Kad je 2005. buknula epidemija zauški mlade lekare je trebalo podsećati na simptome i znakove te bolesti jer je bila tako neuobičajena dok su se oni školovali i obučavali po bolnicama.
Ne nabrajam ovo zbog čitalaca laika. Kad je 2005. buknula epidemija zauški mlade lekare je trebalo podsećati na simptome i znakove te bolesti jer je bila tako neuobičajena dok su se oni školovali i obučavali po bolnicama. Ljudi su već bili zaboravili kako te bolesti izgledaju i zato vakcine ispadoše žrtva sopstvene uspešnosti – kao što smo videli u citatu iz Scientific Americana od 1888. godine, pre pet generacija.
Kad god odvedemo dete na vakcinisanje, svesni smo da pravimo ravnotežu između štete i koristi, ali to važi za svaki medicinski zahvat. Ne mislim da je vakcinisanje tako apsolutno bitno. Mada orhitis uzrokovan virusom zauški, neplodnost, gluvoća, smrt i sve ostalo nisu ushićujući, svet ne bi propao bez MMR-a. Ali nisu važni ni mnogi drugi faktori, kad ih gledamo pojedinačno. To nije razlog da se odreknemo svake nade da učinimo nešto jednostavno i smisleno s njima i da tako postepeno utičemo na poboljšanje zdravlja nacije.
To je i pitanje doslednosti. Sve i da potpalim opštu paniku, dužnost mi je da naglasim da oni koji se i dalje pribojavaju MMR-a treba da se plaše svega u medicini pa i mnogih pojava koje svakodnevno doživljavaju, jer je mnogo toga manje istraženo i manje bezopasno nego vakcina MMR. I dalje se pitam zašto ste bili toliko fokusirani na MMR. Ako ste hteli da učinite nešto konstruktivno, nije trebalo da potpirujete borbu protiv MMR-a – možda ste mogli da pametnije upotrebite svoju energiju. Recimo, mogli biste da pokrenete kampanju za stalno automatizovano praćenje obrade celokupne baze podataka o zdravstvenim kartonima u Državnoj službi za zdravstvo, za slučaj da se pojave bilo kakvi štetni rezultati bilo kog zahvata. E, onda bih pao u iskušenje da vam se pridružim na barikadama.
Oni koji se i dalje pribojavaju MMR-a treba da se plaše svega u medicini pa i mnogih pojava koje svakodnevno doživljavaju, jer je mnogo toga manje istraženo i manje bezopasno nego vakcina MMR.
Ali sve to na mnogo načina nije povezano s upravljanjem rizicima ni s praćenjem, nego je reč o kulturi, ljudskim pričama i svakodnevnim ljudskim brigama. Autizam je posebno zanimljiv novinarima, pa i svima nama; i vakcinacija je takođe, budući u žiži naših strahovanja. To je univerzalni program, u sukobu s modernim idejama o individualizovanoj nezi. U direktnoj je vezi s vladinim aktivnostima; podrazumeva ubadanje dece iglama i nudi mogućnost da se na nekoga, ili na nešto, baci krivica za užasnu tragediju.
Kao što su pre svega emocije bile uzročnici ovih panika, to važi i za mnoge štete. Roditelje autistične dece izjedao je osećaj krivice, sumnja i beskrajno samoprekorevanje zbog pomisli da su oni sami odgovorni za oštećenje svog deteta.
Navešću citat koji smatram istovremeno i dirljivim i uznemirujućim (mada, možda ženi koja je to rekla neće biti pravo što je citiram). Godine 1998. u reklamnom spotu Endrua Vejkfilda za Kraljevsku bolnicu u Londonu nastupila je Karen Proser sa svojim autističnim sinom Rajanom. Tad je kazala: „Svaka žena koja rodi želi da joj je dete normalno. Tragično je kad potom otkrijete da je dete autistično i da bi to moglo biti genetski. Međutim, kad saznate da je uzrok vakcina na koju ste sami pristali… to je nepojamno strašno.“
Odlomci iz knjige “Loša nauka”, Ben Goldejker (Heliks)
Dr Ben Goldejker je napisao knjigu koja je pravi antibiotik širokog spektra za sve one koji u javnom nastupu zloupotrebljavaju nauku i iskrivljeno iznose činjenice. U Lošoj nauci se razotkrivaju farmaceutske kompanije, nadrilekari, nutricionisti, zlonamerni statističari, mediji koji izazivaju paniku pogrešno tumačeći medicinska saznanja, istraživači koji objavljuju tobožnje naučne članke o nepostojećim eksperimentima i mnogi drugi.
Loša nauka je napisana da izoštri vaša čula o svetu medicine, nauke, a pogotovo pseudonauke zaodenute u plašt učenosti. Neizostavno štivo za sve koji drže do racionalnog pristupa životu.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ZDRAVLJE
Svetski dan zdravlja 2024 – moje zdravlje, moje pravo
Pravo na zdravlje jedno je od fundamentalnih prava svakog pojedinca širom sveta. To znači da bi trebalo da svako ima podjednako pravo na zdravstvenu zaštitu bez diskriminacije, ali i na...
Kako pokrenuti hormone koji čine da se osećamo srećnim?
Endorfin, serotonin i dopamin su tri glavna hormona koja dovode do osećaja sreće i zadovoljstva, a postoji nekoliko načina da se stimuliše njihovo lučenje. Faktori kao što su pravilna ishrana,...
Svetski dan spavanja 2024 – Pravo na kvalitetan san za svakog pojedinca
Ove godine je slogan Svetskog dana spavanja - Jednako pravo spavanja za globalno zdravlje! Cilj je da se ovim sloganom skrene pažnja na pravo svakog pojedinca na kvalitetan, redovan san,...
Doc. dr Branislava Teofilović: Doručak je najvažniji obrok – evo zašto deca ne bi trebalo da ga preskaču
Doručak je najvažniji obrok (obezbeđuje oko 20% dnevnih energetskih potreba) i igra ključnu ulogu u ishrani dece jer pruža organizmu potrebnu energiju za početak dana. Poželjno je da sadrži složene...
Nema komentara.