Inteligencija naime ne zavisi samo od broju neurona – odnosno, ona nije uzrokovana samo genetskim potencijalom već i važnim vezama između neurona – takozvanim sinapsama koje se razvijaju samo do detetove sedme godine života. Razvijanjem neurona, održavajući neurone živima, i stvarajući nove veze između njih povećava se sama inteligencija deteta. Drugim riječima – mozak koji je stimulisan prirodnim dečjim „nestašlucima” ne dozvoljava izumiranje neurona!
Dakle, kada mozak ima više neurona, logično je i da je pametniji od onog čiji neuroni izumiru. A oni izumiru ukoliko se mozak ne trenira – ukoliko se ostavi ispred televizora, tableta, monitora, da polako upija informacije bez ikakve fizičke (re)akcije. I to je celo objašnjenje (ne)inteligencije!
Postoji i čitav niz drugih primera tipičnih grešaka modernih roditelja i verujemo – voleli biste da znate gde još grešite. Pa spomenimo još neke najbanalnije.
Pre nego što se beba rodi, uređuje se njegova/njena sobica ili kutak u kojem će prvih nekoliko meseci beba boraviti. Biraju se boje – nežno plave, nežno roze… A zapravo, kako kažu u Mensi, bebi u tom razdoblju treba šarenilo! Nežne boje ne samo da neće primetiti (posebno onih prvih par nedelja kada još ni ne vidi dobro) i takva dosadna slika u bebinom mozgu neće stimulisati ništa jer nema nikakvog kontrasta!
Beba raste pa mama i tata počinju sve više da je dižu – uz obavezno držanje glavice tako da beba često nema ni milimetar prostora da je pomakne unazad. A to je isto velika greška jer bi glavica trebalo držati skroz lagano kako bi beba imala mogućnost da jača mišiće i razvija važne neuronske veze u svom mozgu. Kod tako malih beba, što je takođe velika greška, mama uglavnom pazi da bebu diže nežno i ljulja je nežnim pokretima i sva se uznemiri kada tata to radi malo grublje i malo žešće. A upravo je to način da beba (naravno, ne treba je tresti i bacati u vazduh) počinje da uči aktivnije pokrete kako bi njen mozak počeo brže da stvara sinapse i prilagođava se pokretima kakve će i sama uskoro počinjati da pravi.
Roditelji jako često greše i ako svojoj bebi ne daju da puzi po neravnim terenima (isključivo u sterilno čistoj sobi!) jer beba svojim dlanovima opipava i time razvija važne centre u svom mozgu. Nakon toga sledi geganje, hodanje, skakanje, vrtenje – pokreti koji stvaraju gomilu novih sinapsi. Pa tako opet dolazimo na početak ove priče.
Opet suprotno prof Zoranu Milivojevicu! Opredelite se: za Mensu i Montesori ili za prof Milivojevica!!
Nisu suprotni, čak naprotiv, treba da skače, ali ne po Vašoj glavi. To što je vaše dete nevaspitano, ne znači da će postati član Mense.
Tu se ne radi o mojoj volji ili mrzovolji: jednostavno, dete može ozbiljno da se povredi, i to tako da ostanu tragične posledice za čitav život, ako uopšte i preživi pad naglavačke sa kreveta ili tobogana. Kako ja onda da nastavim život???? Zato, pametnjakovići i savetodavci, pravite svoju decu pa ih bacajte kako vam se sviđa.
Cini mi se da su neki ovaj clanak shvatili previse bukvalno.
U parkicu, kad vidim neko malo smotanije dete, uvek pomislim da ga roditelji nisu pustali da sam ispituje koliko moze i da uci polako. I uglavnom sam u pravu. Bas sinoc posmatram decaka od jedno 4 godine kog majka ljulja na ljuljasci a zatim mu pomaze da se popne i spusti sa tobogana. Razumem strah da ce se udariti, ali moras polako da ucis dete i da mu prepustas da radi samo ono sto je vec naucilo. I da mu verujes da moze, to je itekako bitno. Naravno da sa godinu i po neces da ga pustis samog na tobogan, ali ces iz dana u dan lagano da popustas stisak