Kada je inteligencija i njeno podsticanjeu pitanju, postoji čitav niz primera tipičnih grešaka modernih roditelja i verujemo – voleli biste da znate gde grešite. Pa spomenimo neke najbanalnije.
Znate li da se rotacija oko svoje ose smatra jednim od najkomplikovanijih pokreta i da dete tom radnjom od koje se moderni roditelji toliko groze, ne stvara samo nove sinapse već i jednu sasvim novu percepciju sveta. Nije lako zavrteti se i pritom ne pasti, ili pasti pa se odmah pokušati orijentisati u prostoru. Deca tako razvijaju svoj mozak da istovremeno održava ravnotežu, uključuje sve mišiće u telu i još pomaže da dete brže percipira i prepoznaje svet oko sebe te brže razmišlja i brže zaključuje!
Kod ovog primera možemo istaći i ono famozno prevrtanje i kačenje naglavačke, kada nemali broj roditelja skače misleći da će se detetu sliti sva krv u mozak i onda će… Šta? Onda će dijete lepo malo percipirati svet naglavačke, pa malo normalno.
Umesto najnovijeg tableta, kupite im udobne patike za trčanje!
Svi ovi primeri govore u stvari samo jedno – pustite svoje dete da se samo snađe i da samo izmisli što kompliciranije radnje. Tako će razvijati svoj mozak, samo dokučivati koliko može i šta sve može i nemojte ga sprečavati u radnjama za koje VI mislite da ne može izvršiti. Deca su dorasla mnogočemu, samo ih upravo roditelji najčešće koče u tome misleći da dete to jednostavno – ne može. Pada li ikome na pamet da ne pošalje dete u školu misleći da ono nikada neće naučiti razlomke jer je sada tako malo? Sigurno da ne.
Hoćete li pustiti svoje jednoipogodišnje dete da se samo penje toboganom? Ne? Da? – Da! Stepenicu po stepenicu! Ono to može, ali mu dajte da samo gura svoje granice. Tako će najbolje i najsigurnije naučiti.
Zato umesto tableta ili televizora uz čiju će pomoć deca možda ranije naučiti neka slova, dajte im prostora, izvedite ih napolje gde će mozak bolje raditi i razvijati sinapse. Dajte im udobne patike da trče, skaču i vrte se i tako će njihov mozak s navršenih osam, devet, deset godina imati bolje mogućnosti razumevanja i zaključivanja pa će slova i razlomci biti mnogo lakše zapamćeni i shvaćeni.
Jer nakon te famozne sedme godine, kažu Mensovci, već će biti pomalo kasno.
Izvor: index.hr
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Opet suprotno prof Zoranu Milivojevicu! Opredelite se: za Mensu i Montesori ili za prof Milivojevica!!
Nisu suprotni, čak naprotiv, treba da skače, ali ne po Vašoj glavi. To što je vaše dete nevaspitano, ne znači da će postati član Mense.
Tu se ne radi o mojoj volji ili mrzovolji: jednostavno, dete može ozbiljno da se povredi, i to tako da ostanu tragične posledice za čitav život, ako uopšte i preživi pad naglavačke sa kreveta ili tobogana. Kako ja onda da nastavim život???? Zato, pametnjakovići i savetodavci, pravite svoju decu pa ih bacajte kako vam se sviđa.
Cini mi se da su neki ovaj clanak shvatili previse bukvalno.
U parkicu, kad vidim neko malo smotanije dete, uvek pomislim da ga roditelji nisu pustali da sam ispituje koliko moze i da uci polako. I uglavnom sam u pravu. Bas sinoc posmatram decaka od jedno 4 godine kog majka ljulja na ljuljasci a zatim mu pomaze da se popne i spusti sa tobogana. Razumem strah da ce se udariti, ali moras polako da ucis dete i da mu prepustas da radi samo ono sto je vec naucilo. I da mu verujes da moze, to je itekako bitno. Naravno da sa godinu i po neces da ga pustis samog na tobogan, ali ces iz dana u dan lagano da popustas stisak