Ona je u ovu policu strpala strah od tatinih batina, i maminih i tatinih svađa, i maminih jecaja, i lomljenja čaša i one bespomoćnosti koju je osećala.
U jednom od stanova u kome su živeli nad njenim krevetom je visila polica.
Stara i napukla, visila je na dva iskrivljena eksera, prilično izvučena iz zida.
Svake noći bi se plašila da će joj polica pasti na glavu.
Usred noći, dok spava.
Rekla je mami i tati da je skinu, ali oni su procenili da ne treba.
Kao da je uopšte i bilo reči o polici, a ne o strahu.
Kao da nije reč o vešticama koje samo ja vidim.
Sa kojima ostajem sama, jer ih niko drugi ne vidi.
I ne može da me odbrani.
Niti mi pomogne da naučim da se branim.
Odlučila je da preuzme stvar u svoje ruke.
A kada dete od šest godina donese odluku, najčešće je iracionalna.
Služi da mi preživelo.
Tako je ona odlučila da spava na jednom ćosku kreveta, onom, na kome polica, ako padne, neće moći da je stigne i uhvati.
Budila se ukočenih mišića, imala je česte glavobolje, bolove u nogama i rukama.
Rekli su da je od rasta.
A bilo je od skučenosti i ukočenosti na jednom ćošku kreveta.
Zaspala bi prezabrinuta da će napraviti neki pogrešan korak nakon koga sledi udarac u glavu.
I to je postala njena nova priroda.
Tako je nastavila da živi i nakon što su promenili stan i promenili i krevete i police.
Tako živi i danas,sa užasavajućim strahom od greške i katastrofiziranjem.
Preživljava svoje dane.
I naravno da je sa godinama sve teže živeti tako što biraš najsigurniji mogući ćošak u kojem te ništa neće udariti u glavu ili srce.
Taj skučeni prostor postaje mesto bezdašice.
I naravno da i nije polica bila važna.
Dete svoje veštice strpa negde, da bi se sa njima izborilo.
Ona je u ovu policu strpala strah od tatinih batina, i maminih i tatinih svađa, i maminih jecaja, i lomljenja čaša i one bespomoćnosti koju je osećala, jer , onako zauzeti svojim mukama, nisu nju čuli.
Ni videli.
Bespomoćnost,
ono: ne čuju me i ne vide,
ono : niko mi ne veruje da se stvarno plašim,
noćne su more svakog čoveka.
I većina naših destruktivnih strategija preživljavanja, dolazi iz tih rupa u grudima.
Nekada se velike štete izbegnu kada se strah svog deteta ozbiljno shvati.
Bez onog: nemaš razloga da se plašiš!
Nekada detetu strahovi služe samo za to da zna da je neko tu.
Da ga vide i čuju.
Odrastanje je teško.
Ulubi nas sa svih strana kako bi nas formiralo u odraslog čoveka.
Mnogo je lakše kada znamo da je neko tu i da vidi one naše vestice koje nas plaše.
Pa makar bile i sasvim nevidljive.
Jer, u suprotnom, ostajemo sami sa njima.
Zauvek.
Ljiljana Milić
Trener ličnog razvoja
Praktičar Primenjene psihologije
Praktičar Neurolingvističkog programiranja
Points of You Explorer
Izvor: PromenaDA
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Dete je meka glina kou oblikujete od starta. Jedan pogresan korak ostavlja tragove. Zato je ovo zadatak kojem morate da budete dorasli kad se resite na taj korak.