Nisam stoga odmah videla poziv na kafu. Beše ga uputila ona od koje me deli međa, ali nas ništa ne razdvaja. Odgovorih na poruku jednostavno. „Doći ću sutra.“ I onda čitam dalje: „Sećaš li se, i sinoć si rekla – sutra.“
- Advertisement -
Postideh se. I zamislih se duboko.
Sutra ionako nikad ne stiže. Uvek smo u „danas“, uvek u „sada“.
Jednom davno, kad je moj sin bio dečak, pozvao je našeg kućnog prijatelja da dođe kod nas. Prijatelj je zahvalio i rekao da ne može da svrati baš tad, ali da će svakako doći neki drugi put. Jovan mu je razočarano rekao: „Ali možda mi tada neće biti važno.“
Mnogo mi nešto odgađamo. Susrete, razgovore, zagrljaje, zajedničke kafe. A sve to jeste nešto što je važno. Ne samo po sebi, već zato što je nama važno. Ako je tako, ne čekajmo sutra. Varljivo je i nestalno. Čim stigne, promeni svoje ime.
Kako možemo biti sigurni da nekim trikom neće promeniti i nas?
Izvor: Facebook/Brankica Damjanović